Zašto smo još uvijek ovdje?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jučerašnje popodne zateklo me u kupnji tepiha. Ništa skupo, ništa mudro...s trogodišnjim djetetom tepih je potrošna roba, jer nema čega se taj neće dosjetiti da bi ga zamrljao, isprljao, izjeo ili raznio. No, svejedno, obradovala me činjenica da sam pri plaćanju umjesto pretpostavljenih 280 maraka, tepih platio 120 maraka manje, jer sam, kako reče ljubazna prodavačica, upao u popust. Sad, nije da nemam, ali nije ni da imam, pogotovo ne za razbacivanje. I obradovah se, baš se obradovah.

Kad je novac u pitanju, imam dojam da je svakome od nas izuzetno milo, ma s koliko god novca da raspolažemo, da nam se nešto popusti, da prođemo jeftinije, da kažemo – prošao sam k'o grom! Uostalom, čime god da se bavimo, koliko god da zarađujemo, na kakav god način, teži ili lakši, mi stjecali novac, sve je to plod našeg rada, znoja, zalaganja. Netko je u zamjenu za novac dao znoj, netko godine školovanja, netko obraz, netko nešto četvrto – i red bi bio da nam se to nekako vrati. A kad se vrati obilato, zadovoljstvo je potpuno!

Dva i dva nisu pet!

I tako, jednostavna je ta matematika u životu, baš kao ta moja kupnja tepiha, koja je završila slavodobitnom izjavom – sad mi neće biti puno žao ako ga mali majstor opet ubrzo pospe sokom, mlijekom ili mu šnita kruha padne naopako! Jednostavna matematika kaže – sve je lakše kad si prošao jeftinije! Lakše se prebole razne gluposti, lakše zažmiriš na jedno oko, lakše prečuješ neke stvari.

Znam da nas ima mnogo kojima se teško odvojiti od ovog grada, ove zemlje i ovih ljudi i običaja. Ima mnogo onih koji su napolju, a koji češće otvaraju Bljesak.info od mene, jer ih tamo u tuđini, uz sve benefite i mogućnosti, opet bije neka nostalgija, nešto ih vuče natrag. No, već spomenuti benefiti i mogućnosti ipak nekako ne daju tom divljem i iracionalnom zovu prirode, koji te svaki dan žulja iz malog mozga, da prevlada nad racionalnom matematičkom računicom – i ljudima ostane tek ona folklorna nada, javno izgovorena pod željom i namjerom da će, kad sve srede, kad zaokruže lajf, jednog dana opet nazad.

Ukruh naš svagdanji

Kad pitaš ljude ovdje zašto su još uvijek ovdje, pod uvjetom da im nije upala sjekira u med i na neku foru žive daleko iznad ikad zamišljenih mogućnosti, a ima nas takvih, no takvi su ipak rijeđa pojava, ljudi će vam kao razloge uglavnom navesti nama ljudima nedokučive razloge. Čak i oni koji realno jedva spajaju prvi i prvi. Ono maloprije spomenuto u nama, ono iracionalno, govorit će o nebu, suncu vodi i zraku, oni smjeliji govorit će o obožavanom mentalitetu, prijateljima i rodbini, o našem prostoru kao mentalitetskoj arkadiji gdje je našoj duši jedino dobro. Netko će spominjati kavu u podne, lagan i spor život, lagati pomalo sebi, a pomalo i drugima.

No, kad se spustiš u zonu racionalnog – a mnogi još uvijek plovimo u oblacima iracionalnog – a pogotovo kad ti netko naš izvana taksativno nabroji čime ga sve tamo društvo mazi dajući mu zauzvrat njegovog znoja, bude ti malo muka. Kod nas postoje navodno neke organizirane grupe ljudi koji su okupljeni u neka tijela koja se, kao, eto, trebaju baviti natalitetom i demografskom obnovom, no još uvijek ne naiđoh na konkretne korake.

Babo Natale

Kao i mnogo toga ovdje, riječ je o tijelima političke hladovine, formalnim grupama prežvakača šupljeg i dodavača u prazno. I jedino što od njih imamo je svako malo izražena zabrinutost da nas je sve manje i da se nešto po tom pitanju mora uraditi. I planovi koji nigdje ne postoje i koji se nikada, čak i ako negdje postoje, neće ostvariti.

A sad posve ozbiljno – da bi ostali i opstali - što se mora uraditi? Jednostavno, mora se tepih koji košta 280 moći ovdje kupiti za 160 maraka. Zašto? Jer si u popustu! A zašto si u popustu? Jer te ovo društvo treba. I tebe i tvoje dijete. I tvoju ženu. I još djece. I čitavu obitelj! I još djece! Bez subvencija koje će pomoći roditeljima da podižu djecu, bez stalnih popusta i olakšica za one koji još uvijek ostaju ovdje, bez jasne politike u kojoj će grad, županija, federacija i država pratiti dijete od rođenja do punoljetstva, držeći ga kao malo vode na dlanu, ovdje će uskoro zapuhati nepovratna orkanska bura. Ako već nije.

I tu ne govorim o kozmetičkim promjenama, jednokratnim milostinjama, dodacima kojima se načas operu ruke, obično pred izbore. Ne govorim o mizernim subvencijama koje će teško nekoga natjerati i da obavi papirologiju da bi uopće ušao u program subvencioniranja, govorim o tepihu koji košta 280, ali će ga čovjek ovdje dobiti za 160! Jednostavno.

Teleći tepih Mojti Dejtona

I to tepih dostupan svima, bez razlike, a ne da, recimo, imamo užasno bizarne scene u kojima roditelji kampiraju da bi upisali dijete u javni, gradski vrtić, gdje je cijena vrtića subvencionirana, samo da bi malo olakšali svoj prenategnuti kućni budžet, jer će inače, ako ne upadnu, morati dijete upisati u privatni vrtić, koji je prinuđen raditi po tržišnim cijenama, jer ga sustav ne prepoznaje kao vrijednog subvencioniranja. Drugim riječima, roditelji kampiraju i, realno, ponižavaju sebe, da ne bi bili poniženi i plaćali više za istu uslugu.

Da ne spominjem grad i županiju u kojoj živim, gdje se dijete rodi i dočekaju ga instutucije kao preko neke stvari. Ispadne da se rodio samo svojim roditeljima, dok se društvo baš i nije obradovalo. Neka sića, čisto da se upiše u statistiku, kao utješni zgoditak u sudačkoj nadoknadi, samo ogadi čovjeku život ovdje. A navodno radimo na tome da se demografski obnovimo. A gdje je pomoć mladima za kupnju prve nekretnine?

Na mladima tuđi svijet opstaje

Umjesto da se radi na smanjenju cijene kvadrata davanjem olakšica investitorima, pa da konkretni mladi ljudi ne daju 40 godina života u kredit koji će ih klati svaki dan pomalo, dok ih potpuno ne prikolje, mi obično imamo najavu pomoći koja je kap u moru koju će pojesti kamata, kap koju će liznuti više, vjerojatno, onaj koji već ima.

Rekoh li da je diskriminacija jedan od glavnih razloga zbog kojeg ljudi odlaze? Ne možeš godinama gledati nešto što te tjera u očaj i ostati miran u mjestu. Ne možeš ući u neke godine, a da te na drugom kraju čeka nikakva mirovina i puko preživljavanje, život ispod svake crte dostojanstva, kao rezultat obećanja onih koji će tada biti daleko, uživati u svojim nekretninama, a kojima si trebao samo kao glas, a ne kao tijelo ili, gluho bilo, ravnopravan član društva.

Nitko nije odavde otišao iz zajebancije ili puke znatiželje. Ovo prvo su luđaci, a ovo drugo turisti. Treći, obični, svakodnevni ljudi odlaze jer nemaju ista prava, iste šanse i istu specifičnu vrijednost na tlu kojeg vole, u gradu u kojem su rođeni, u zemlji koja ih ne voli, bez obzira na vjeru ili naciju.

Sve je do jednom

Kada gledaju dijete i shvate da ono neće imati šansu kao nečije, iznutra se u čovjeku probudi vulkan. Jebeš ovaj na Islandu kakav je to vulkan u kojem čovjek poželi ostaviti sve što jest i što je bio. Kad shvati čovjek da ga godinama farbaju, da ga ne cijene i da može, što se njih tiče, crknut', lakše zaboravi i ovo sunce i ovo nebo i ova brda i sve godine provedene ovdje. I, iskreno, počne mrziti što ih je ikad u životu vidio.

I ode tamo gdje, ne samo tepih, nego i život, realno košta 280, ali ga, na kraju svega, izađe tek 160. Nečega. Krvnih zrnaca, na poslijetku. Ali njegovih krvnih zrnaca koje je barem dao u nešto konkretno, a ne u godine pustih obećanja i slatkih naših laži. Lažljivih poput zimskog zubatog sunca i ležerne kave na istom tom suncu – i one naše, kroz tamne cvike izgovorene mantre, da nigdje nema ovako!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.