Nastavak Reufa B. drugim sredstvima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

E što Srbi imaju dara za pokvarit' dernek kad' je najbolje, pa to je čudo. Od svih mogućih kriznih situacija i pored tone i pol napetosti po glavi stanovnika u svakom od proteklih šest mjeseci, oni baš sada odlučili ne doći na zajedanje državnog parlamenta! I da, naravno, inicirali su ono što se naziva početkom ustavne krize – kako li može početi nešto što traje ima dvadeset godina? – ali su i, u boljem slučaju, odgodili jednu od bizarnijih sjednica u dugoj i bogatoj historiji bizarnosti majke domovine svih svjetskih apsurda.

Saša Magazinović iz SDP-a pripremio je „Prijedlog rezolucije o želji za napretkom Republike Hrvatske“, kojom se, u ime pomirenja, bolje budućnosti i, valjda, pojeftinjenja zimskih jakni, susjednoj državi predlaže da vrati statust konstitutivnog naroda hrvatskim Srbima i usput, ustvari i prije, malo popusti u miješanju u untarnje probleme Bosne i Hercegovine.

Uglavnom, zabava je propala, rezolucija džaba napisana, a Magzinovićev stranački šef, Nermin Nikšić, mogao bi, bio bi red, poslati zahvalnicu i SDS-u i Mladenu Ivaniću. Oni su, time što su naredili povlačenje zastupnicima, uz ostalo pomogli da socijaldemokrati ne ispadnu kao nastavak Reufa Bajrovića drugim sredstvima. Upravo je Bajrović prvi, i to mu treba priznati, na prijedloge o federalizaciji BiH koje su Evropskom parlamentu iznijeli zastupnici Hrvatske, odgovorio zagovaranjem federalizacije – Hrvatske. Srpske konstitutivnosti se, istini za volju, nije sjetio: on, inače, tu kategoriju ne priznaje ni kod kuće, pa je malo glupo da je pokuša uvaliti komšiluku.

Problem, naravno, nije u Bajroviću, čija stranka postoji na nekoliko televizija u BiH i na društvenim mrežama, već u tome što je u SDP-u izgleda počelo otvoreno prvenstvo u devalviranju rijetko razumnog, dobrog i realnog prijedloga Jasmina Imamovića o preustroju Federacije, o čemu je ovdje nešto pisalo prošlog petka, ideje čiji autor, uz ostalo, ne pokazuje sindrome bipolarnog poremećaja.

Bajrović je, naime, čovjek kontinuiteta i on godinama ulaže nadljudske napore da radi i zagovara sve suprotnog od onoga kako se predstavlja. Još je kao federalni ministar energetike iz Komšićeve Demokratske fronte i, što ne treba zaboraviti, kao deklarisani ljevičar, bio za prodaju profitabilnih, javnih preduzeća stranim kompanijama, jer je, kao, bolje da pare idu u Njemačku ili Tursku, nego da ih troše SDA i HDZ kako se kome navije. Kakve bi tačno građani, korisnici skupih usluga, koristi imali od toga što je kapital promijenio mjesto gomilanja, nije objasnio nikada. Imao je i ima preča posla.

Danas je predsjednik Građanskog saveza, čiji je slogan „Život ne čeka“, a spremnost na nuđenje rješenja baš jedinstvena: prema Bajroviću, svaki problem čiju mu postojanje ne odgovara ustvari ne postoji, dok je za ostale na stolu prokleta mogućnost izbora: može ili kako on kaže ili nikako, ali brzo pošto, je li, život ne čeka. Pri tome, ono što i kako govori, pogonsko je gorivo za jačanje nacionalističkih i separatističkih pokreta kod bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata. Bošnjake svakako, ma koliko mislio da je drugačije, on zastupa – i to tako da bi mu jastrebovi starijeg Izetbegovića rekli da malo odvadi...

Sa druge strane i uz sve probleme koje ima, a ima ih, hvala na pitanju, za izvoza, SDP je još uvijek i najveća i infrastrukturno najjača opoziciona stranka u BiH, kojoj se, eto, sa Imamovićevim prijedlogom dogodila prilika da se od drugih, kakva god im pozicija bila, razlikuje upravo i po najefikasnijem načinu sprječavanja drugih država u šiljenju one stvari na nama. Nije krivo, sasvim suprotno, kazati kako se u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine miješa Hrvatska, tačnije i Hrvatska, uz Srbiju, Tursku, Rusiju, SAD...ali pola tog miješanja je i moguće upravo zbog činjenice da mi probleme imamo, stvaramo i rješavamo tako što nađemo novi. Četvrtina brige, u slučaju Srbije i Hrvatske, služi ustvari za unutrašnjopolitičku upotrebu, a ostatak proizilazi iz činjenice da je riječ o zemljama supotpisnicama Washingtonskog i Dejtonskog sporazuma (Hrvatska), odnosno samo Dejtonskog (Srbija). Ovi veći, Rusi, Turci, Amerikanci... markiraju zonu interesa i uticaja za kasnije trgovanje u većim igrama moći u kojima će im do nas i našeg dobra biti koliko i do lanjskog snijega.

U cijeloj toj se shemi ništa neće promijeniti sve dok se očekuje da članice koalicije za konflikte iz prvog interesa, što jeste vječni savez SDA i HDZ-a, ponude set promjena kojim bi zajedno i odvojeno negirale vlastiti smisao, kao što se neće promijeniti politikama poput Bajrovićeve ili rezolucijama poput Magazinovićeve. Dokumentom čiji mogući efekti redom vode ka tome da se SDP, baš u trenutku kada ima priliku vratiti se s ruba ponora, počne percipirati tek kao istureno odjeljenje GS-a, partije čija je medijska zastupljenost obrnuto proporcionalna važnosti i snazi. Prve političke stranke u nas koja funkcionira po principu reality showa, programa čiji su učesnici poznati i sveprisutni, iako nikome nije jasno po čemu su zapravo poznati i zašto se zaboga ne skidaju s televizije.