Navikne se svaka raga….

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ako je pas najbolji čovjekov prijatelj, što nam je onda navika? Najbolja prijateljica ili, pak, najgora moguća suputnica? I dok pas još hoće i ugristi, makar nam je prijatelj, navika te nikad ne grize, ona djeluje umirujuće kao leksaurin, štiti te tamo gdje niti pas neće, ali u konačnici je navika zlo. Pogotovo ako ti je grah tako pao da se navikavaš u ovim predjelima.

Znate onu izreku – lako je onome tko je navikao na dobro! Tako smatramo općenito da je u Njemačkoj super jer su oni tamo navikli raditi, navikli biti aktivan dio društva, navikli štedjeti, navikli čuvati i paziti svoju zajednicu. Tamo su navikli buniti se i boriti ukoliko im neko ugrozi naviku, a kod nas? Pa, točno je razlika kao između njemačke i naše Nutelle!

'Ko mu je*e mater…

Čovjek se ovdje zbilja navikne na sve, pa nam vremenom čak i najgore stvari postanu uobičajene, nepravilnosti nam postanu redovan suputnik kroz svaki dan, a ono što bi na početku zvali anomalijom, danas je nešto posve normalno. Čovjek se navikne na bol, na nepravdu, na neodgovornost, na nepotizam i korupciju, na čudnovate odluke Vlade, na otimanje, na privatizaciju, na propadanje društvenih normi, a navikne se i na to da mu seru po glavi, da mu podapinju, da ga lože bajkama i hrane mitovima. Ali je najgore što je uzgojio naviku da ga to ne uopće tangira. Toliko imamo epova o vlastitoj hrabrosti, a na kraju nam je ostala samo navika, kao kukavička verzija podnošenja danih okolnosti.

Navika ovdje vremenom otupljuje reflekse, mišiće pretvara u hladnu želatinu, vlaži mozak – i pretvara čovjeka u sivo biće. Ona ovdje očito zadnja zahvaća centar govora, pa se čovjekov jezik zadnji preda. No, to je tek naizgled, jer navika stvara oštar jezik, od kojeg nikakve stvarne koristi nema - kao kad imaš psa koji laje, ali ne ujeda. Ovdje je navika da se laje i sve negativno prima, ali konkretne stvari po tom pitanju nikad se neće poduzeti. Navika, valjda. Ili kako Johnny lijepo reče – „Navika ne blijedi lako, teško se i stvara, privikne se svaka raga na svog gospodara!“

I dijagnoza i opravdanje

Imamo mi još izreka, recimo ona da ne dijeli onaj koji ima, nego onaj koji je navikao! I ta je dobra, jer u izreci mene brine baš taj dio s navikom. U nas je navika definitivno drugi tip, u isto vrijeme i dijagnoza i opravdanje. Navika je, rekoh, ovdje u nas nešto kao leksaurin, čvakneš ga, malo gunđaš dok čekaš da počne djelovati – i zaboli te k….

Zahvaljujući našoj sposobnosti navikavanja, vrlo je moguće da će škola naredne godine početi 17. u nedjelju, da će Fabrika duhana svaki dan po malo gorjeti sve dok i zadnji zid ne ode u prah, da ćemo imati čamce umjesto automobila i biti sretni ako nam bol u želucu u bolnici ne budu liječili preventivnim odsijecanjem zdrave noge.

Zapravo, bojim se gdje će nas naše navike i navikavanje na kraju odvesti.