Nepal, Ganges, Brahmaputra…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Volim tu pjesmu Ibrice Jusića. Nepal, Ganges, Brahmaputra. Često je koristim kao džoker iz rukava kada želim spustiti nekoga koji visoko poleti, koji zaneseno izgubi kontakt sa stvarnim i realnim. I kontam tako, stalno se ponavlja…evo, još uvijek je lakše okolo naganjati Pokemone i tumačiti stanje u Turskoj, nego se brinuti za stanje u vlastitom dvorištu. Ne trebaju čovjeku više ni droge da odleti iz realnih okvira.

Takvo vrijeme došlo, zadnjih sam dana susreo više eksperata za vojni puč u Turskoj nego što znam ljudi koji znaju tko im je prvi čovjek mjesne zajednice. Siguran sam, zapravo, da poznajem više onih koji su upućeni u lik i djelo Redžepa E. i koji su, usput, zabrinuti za s*anje u Redžinoj avliji, nego što poznajem onih koji su zabrinuti za to što nisu od 2008. imali izbore u svom gradu.

Kako ono kažu? Stvar je prioriteta?

Lijepa stvar televizija, još ljepša je Internet. Stvarno više ne moraš brinuti za smeće pod svojim prozorom, važnija ti može biti daleka Fukushima, nego naša deponija. Ima ona izreka da ne vidiš ni ono što ti je pred nosom, sad bih je modificirao u „vidiš ono daleko od nosa, ali ono pod nosom nikako!“

Medeni izazov

Ovo s Pokemonima je prolazna moda, isto kao ono s ledenim izazovom, kad se svaka kreatura željnja pažnje (ili željna da istu tu pažnju zadrži) zalijevala kantom ledene vode, ne bi li, eto, poručila da je cool i moderna. Iako je u osnovi to trebao biti nekakav humanitarni poziv na svjesnost i empatiju, na kraju se pretvorio u cirkus. Pokemoni su još manje zahtjevni od Ice Buckett Challengea,  i samim tim je ludilo za njima veće, plus -  ne zaboravimo - zdraviji su! Dok trčanje za Pokemonima vježba srce, od one ledene vode još te je moglo i prekinuti!

Ali, opet, to ne amnestira ljude koji će danas loviti pokemone, a sutra kada treba nekome priskočiti u pomoć reći kako ga bole noge. I koji će radije uzgajati pokemone nego međuljudske odnose. Nije pomogla ni kanta ledene vode, kako će jadan Pokemon?

Da, postali smo totalno virtualni, čak i kad nismo online. Kad smo već kod pomoći i offline življenja, živciraju me razni likovi koji te vuku za rukav i traže pomoć.

Naš lokalni Matrix

I tako, dok si ti mislima u Stambolu ili dalekoj Fukushimi, dok kontaš bi li se priključio ganjanju Pokemona, kao sav normalan svijet, dok si zabrinut zbog terora u Francuskoj i Brexita iz EU, oko tebe bujaju prevaranti i sjecikese, od onih koji te salijeću na ulici mašući loše fotokopiranim potvrdama o stotinu bolesti, preko onih koji te žele persvući na račun pomoći nekoj djeci, do onih koji te zaskaču preko telefona nudeći razne večere i društvena okupljanja, s krajnjim ciljem upadanja u piramidu kupnje, gađaju te „prilikama života“ i „ponudama koje se ne odbijaju“. I taman kad pomisliš da to nije sve, skužiš da to ni blizu nije sve, nego tek početak.

Tu si, da se gejmerski izrazimo tek na prvoj razini. Kako i doliči Divljem zapadu, iznad sitnih prevaranata  idu oni veći – oni koji prekrajaju parcele i voćnjake, skreću vodu na svoj mlin, sjeku šume i zauzimaju pašnjake, šalju svoje revolveraše u obračun s onima koji se nešto kao bune i tako dalje i tako dalje…sve do korumpiranih sudaca, novinara, šerifa. Uostalom, što vam ja imam objašnjavati, pogledajte neki dobar western film, pročitajte barem Taličnog (Lucky Lukea). Sve će vam se samo kazati.

I's too late to stop now!

I dok su nekoć, u Coyote Gulchu, Dodge Cityju ili Hill Walleyu ljudi bili zagledani čas u nebo, čas u horizont, očekujući da se pojavi neki Čovjek bez imena, danas smo zagledani u daljinu, putem televizije i interneta – i spas nije u nepoznatom nekome koga je sam Bog poslao kao spas, nego u vlastitoj prijevari samog sebe da imaš neku moć, da se nešto pitaš i da se u nešto razumiješ na ovom dunjaluku. Zato i imamo eskperte za stanje u Turskoj i tupane za stanje u vlastitom dvorištu. Dok gledaš u daljinu misleći da nešto vidiš, ovdje ti obiše džepove, jer ovdje nit' vidiš, nit' čuješ, nit' kontaš! Kao što nojevi zabijaju glave u pijesak, ovdje se glave zabijaju u daljinu!

A Pokemoni? Pokemoni su zapravo nebitni. Pklatovi su puno važniji. Ali, kasno je. Prekasno.