Neretva žubori, jeb'li vas izbori!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Opet smo dobili službenu potvrdu da mi u Mostaru nismo normalni – svi će imati lokalne izbore, a mi nećemo! Svi će u klin, a mi ćemo u ploču. Tako, naime, ispada. Na papiru. No, ono što suštinski čini da mi nismo normalni je činjenica da se malo tko ovdje zapravo uopće buni što je to tako.

Poruka je sasvim jasna - Mostarac može bez lokalnih izbora kao što kamila može bez vode i apsolutno mu nije prijeko stalo da bilo što bira. Ionako se sve ''ovi gore dogovore''.

Zbilja, jeste li naišli na nekoga ovdje tko je zbilja, ali baš ono zbilja zabrinut što opet neće biti lokalnih izbora? Poznajete li nekoga tko noćima ne spava zbog toga, pa ujutro hoda s podočnjacima i u nevjerici klima glavom ponavljajući ''Propast! Propast!''? Sumnjam da poznajete takvog.

Sačuvaj živce, pronađi si krivce!

Čini se da kroz ovaj grad Neretva teče kako bi usput pokupila i odnijela sve brige stanovnika oko izbora. Pritom ne mislim da briga uopće i ima. Više je u pitanju ispiranje bilo kakve odgovornosti od uzimanja čak i onog najmanjeg djelića svoje sudbine u svoje ruke. Mostarcu je, uostalom, najvažnije da postoji netko na koga će biti ljut jer je stanje u gradu ovakvo kakvo jest – i to je, što se njega tiče, saasvim dovoljno! Nek' postoji Ljubo i to je dovoljno! Ljubo je kriv za sve! Što god da je naopako – samo reci Ljubo! I tu prestaje svaki aktivizam, čarobna je riječ, dakle, Ljubo! A to što Ljubo već godinama obavlja funkciju u stilu Bill Murraya u filmu Beskrajan dan, gdje se funkcija gradonačelnika iznova svaki dan ponavlja u nedogled, to građani ovog grada ne smatraju svojom krivnom. Ne, za to su krivi ''ovi gore''.

Kad spojiš Ljubu kao rezultat i ''ove gore'' kao vječni uzrok tog rezultata ono što si dobio je mostarski alibi za sve. Nije do nas – i gotovo!

Jednako kao što živcira mostarski dilentatizam prema vlastitoj sudbini, tako je sve ove mjesece igrokaza oko izmjena izbornog zakona po pitanju Mostara živcirala tobožnja zabrinutost drugih, mahom sarajevskih, krugova za sudbinu Mostaraca. Nema tko nije Mostarce uzimao u usta i žvakao ih u beskrajnim nizovima riječi koji su označavali brigu za građane, grad, državu… Išlo se tako daleko da su neki umal' otvarali stare tranšee i rovove u gradu, a većina je neizravno građane ovog grada uzimala za debile koji ne znaju sami o sebi, nego će im, eto, oni pomoći svojom pameću i odlučnošću. Naravno, i to je splasnulo čim je došlo vrijeme da od toga više nema nikakve koristi. Pa će se šutjeti do sljedeće prilike.

Duni vjetre, Pedro sa Neretve!

I tako, Mostar osta' gdje je i do neki dan bio. Bez izbora, s jalovom unutarnjom željom da ih uopće ima i s nazor odglumljenom vanjskom željom da ih uopće bude. I živi i živjet će, tomu usprkos. Kao grad koji se nikada nije uspio otresti svoje vlastite sklonosti k tome da postoji jedan čovjek, jedna misao, jedna ruka, jedna stranka, netko odozgo i ''ta trane'' što će biti ''sve i svja''… grad neizmejrne ljubavi prema ruci od koje se išće i koju se gladi, kojoj se pušta da te ljulja i brani, napaja i hrani, a koju se onda opet, po potrebi, uzima kao jedinog krivca za sve. Ruku koju se javno hvali i od koje se očekuje, a koju se uz čašicu viška ogovara i kune za sve što ti nije dala, a kao trebala je dati. Čak i kad je napola, svaka pola Mostara će gledati kako gladiti svoju ruku, a oni koji kao ne pristaju na popola će zazivati neku davnu ruku koja je nekoć i branila i gradila i hranila, koja je znala odmjeriti kome degenek, a kome banana.

Za takvo stanje uma, da se razumijemo, izbori i ne trebaju. Zapravo, to je Mostar. Grad koji još uvijek vjeruje u prosvjećeni apsolutizam i koji nikada nije skužio, niti stigao, a možda niti mogao skužiti što demokracija zbilja jest. A pogotovo što to znači odgovornost prema samom sebi koja se njome iskazuje. Zato, Nek' Neretva žubori, jeb'li vas izbori - to može biti naša lokalna himna.