Nije kod nas tako u komšiluku

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U svijetu su mediji jasno opredijeljeni pred izbore. Računa se da je sloboda govora pravo iznad drugih prava javnoga života te se od publike očekuje zrnce soli u  glavi, odnosno da sami odvažu što je istina, a što propaganda bez uporišta.

Prije dan ili dva slušam jutarnji program respektabilnog BBC-ja (drugi kanal radija, ako je toliko bitno koji) i živa je rasprava o laburističkoj stranci, koliko su se pokazali u svom ovom Brexitu, brane li prava radnika ili se zabavljaju sami sobom.

U Sjedinjenim američkim državama postoje mediji poput FOX-a i mediji poput Huff Posta, dijametralno suprotni u izvještavanju i odnosu prema Trumpovoj administraciji i politici.

Sasvim normalna pojava u svijetu u kojem demokracija postoji, da se o svemu raspravlja, da se velike odluke donose referendumima. Kod nas je drukčije, kod nas nije da se velike medijske kuće ne bave pitanjem zašto je neka stranka podbacila i razočarala, pod pretpostavkom da ta stranka treba biti nekakvom vrstom političkog šampiona. Ali ako kod nas određena kuća raspravlja što se dogodilo s ljevicom u Bosni i Hercegovini, ili o raskolima unutar SDA, ili o tome čije je viđenje HNS-a pravičnije, takvu se kuću odmah obilježava pristranom, daju joj se epiteti komunjarska, probošnjačka, prohrvatska...

Ne smatram da je to rezultat neke naše visoke političke kulture, čak naprotiv, smatram kako je riječ o jasnom pokazatelju politički nezrelog društva i plemenske politike 'tko nije s nama, neprijatelj'. 

Demokratskija demokracija

 U nas je neprimjereno kritizirati nekoga pred izbore jer nemamo mud...rosti. Ili hrabrosti. Bilo kako bilo, ako ćemo izbjeći baviti se domaćom dnevnom politikom u kritičkom smislu, možemo se barem osvrnuti oko sebe. Imamo štošta naučiti i od naših susjeda i... 'bliskih' nam skoro pa susjeda.

U Hrvatskoj imaju i napismeno da su napredniji od nas. Napredniji su čak od čitave regije jer, ako ništa drugo, primili su ih u veliku obitelj europskih nacija. Nama, za usporedbu, Europa ne bi dala ni pravo da se nazovemo 'kandidatom'. Hrvatska stoga može biti prva zemlja iz koje ponešto možemo naučiti o politici. U zapadnih nam susjeda, s kojima dijelimo jedan veliki geografski zagrljaj, imaju instituciju predsjednika, ili predsjednice u ovom mandatu.

Za razliku od našeg Predsjedništva, koje je nerijetko institucija-izvor silnih zatezanja u funkcioniranju države, u Hrvatskoj se nerijetko prepucavaju oko iste, ali ne u funkcionalnom smislu, nego kroz imidž koji državi daje ova pozicija.

Još od vremena nakon Tuđmana, kada su Hrvati prešli u demokratskiji oblik demokracije, sve osobe na poziciji predsjednika imale su određeni prizvuk: komunjarske prijetvornosti, lignjavosti, blesavosti. Takvi epiteti mogli su im se dati samo zato što u Hrvatskoj politiku vodi Sabor. Zato se oduvijek najveća borba vodila oko diskreditiranja Sanadera, Kosor, Milanovića, Plenkovića...

Naša tribalna politika prerast će u modernu demokraciju tek kada naše poglavice prestanu jurišati na mjesto u Predsjedništvu BiH. Politika se vodi u parlamentima, a Predsjedništvo može biti tročlano, ali mora prerasti u kancelarsku, a ne više titulu vođe. 

Demokratskija tiranija

 Možemo mi naučiti i od susjeda s istoka, iako nisu u suvremenoj europskoj obitelji. Oni su na pragu ispunjenja uvjeta za postajanje dijela Europe, ali da su i dovoljno daleko, govori i činjenica da cijene neke druge vrijednosti u politici. Primjerice, poput Rusije oni se okreću demokratskijem obliku diktature pa imaju premijerku koju gotovo i ne vidite u javnosti, vidite samo klauna, predsjednika Vučića.

Zašto klauna? Politički, naravno. On je u svojim javnim istupima jasno dao do znanja da je Srbija izgubila Kosovo kao autonomnu oblast, ipak, češće će napraviti spektakl oko onoga što nije više srbijansko nego li će napraviti realan korak prema kompromisnom rješenju. Primjerice, ukoliko ne može održati politički skup fizički, održat će ga virtualno, telefonski. I nemojte misliti da je ovo izgubljena bitka. Vučić je demagog svjetske klase, najsnažniji je u verbalnom okršaju. Što opet daje određenu snagu u politici, ne samo zbog količine i volumena floskula u jedinici vremena, nego zbog činjenice da mu se ne može prigovoriti da priča potpunu šuplju – još nismo vidjeli veliki propali poduhvat ovog klauna.

Naši bi klauni doista mogli od njega i preko njega štogod i naučiti. Primjerice, njegov odnos prema Prištini mnogo je blaži nego su odnosi Sarajeva i Banjaluke, čak ukoliko se uvaži i vatrena retorika s vremena na vrijeme. Dalje, ako se na njegovom primjeru ne može naučiti jedna osnovna politička lekcija, a ta je da predsjednik jedne zemlje ne može i ne smije držati politički miting u drugoj zemlji, onda smo mi doista najobičniji pašaluk.

U nas je tako jednostavno održati politički miting, dođu Rusi pa održe politički miting, dođu Turci pa održe politički miting, dođu wannabe velesile poput Hrvatske ili Srbije pa održe politički miting. Nerijetko u jednom danu, primjerice na Mostarskom sajmu.

Ako bi prva lekcija bila demokratskija demokracija, druga bi lekcija bila da cijenimo sebe. I vjerujte, jedna ovisi o drugoj. Sejdići, Finciji, Zornići, Pilavi, Ljubići... totalno je nebitno, trebamo sebi priznati da ne živimo u demokraciji, jer nakon izbora, ma tko pobijedio, isto će biti, a drugo, mi skinemo gaće i nagnemo se, pitao nas tko ili ne pitao. A to nema veze s nacionalnom sviješću ili suverenitetom, to samo pokazuje koliko sami sebe cijenimo. Dvije sitnice, a krupne stvari, koje trebamo mijenjati.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.