Njihova usta su tamo gdje su im i oči

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Onog što bješe na početku, kod nas nema ni na kraju. Riječ se u Bosni i Hercegovini utabano gazi, a očito je, pogotovo u postizborno vrijeme kad se oči premjeste na stražnjicu, kako ona ništa ne znači.

Može se, dakle, izlaprdati u kampanjama što god da želite, može se u intervjuima naglašavati osmišljena rečenica do mile volje a s govornica na ključnu riječ dignuti kažiprst u zrak, stisnuti šaka i nadahnuto zažmiriti. Ono što se izgovori ne znači ništa.

Nitko za to beznačno, a tako značajno izgovoreno, neće polagati račune, ni onima koji su poslušali ni onima koji su pljunuli u slinavo more izgovorenog u ovoj zemlji.

Sjetit ćemo se – ponavljam: ako se još nekome da sjetiti – pomirbenih riječi Fahrudina Radončića i Bakira Izetbegovića nakon jednog od tko zna koliko ratova koji su otpočela dva bošnjačka princa. Pogotovo je čelnik SBB-a govorio pozitivno i novinarima poručivao da se ne obraćaju tako predsjedniku. A onda su oči sa stražnjice pogledale u drugom smjeru pa se opet riječ, koju u nas nitko ne smatra svetom, zalijepila u stakla kroz koja gledamo njihovu stvarnost i našu moru.

Malo se koji političar može pohvaliti da javno kaže političkom poluprotivniku da je kreten. Malo se koji političar može pohvaliti i time da kretensku etiketu prešuti i zalijepi ju na slobodno mjesto svoje kolekcije epiteta. Tko zna kad može zatrebati.

Sjetit ćemo se – ako se ima ikakvog smisla više sjećati – kako su pljuštale zapjenjene optužbe na račun Dragana Čovića i HDZ-a BiH iz usta čelnika HDZ-a 1990 o tome kako ''nikad s izdajnicima'', kako su ''oni'' – s kojima će ponovno pasti potpis – ''udbaši, komunisti, lešinari i unuci onih koji su pobili hercegovačke franjevce''. Nikada im, rekao je Ilija Cvitanović, neće oprostiti, pa makar i sam ostao. A onda su riječi i službeno poslane u vjetar pa je pao potpis da Cvitanović i ljudi iz 'devedesetke' ne ostanu sami kad se bude dijelilo kakvo mjesto za gladne oči.

Reći će mnogi, a već se govori, kako je to bio potpis za još jedno zajedništvo i jačanje snaga, samo je pitanje koliko netko nekoga može učiniti snažnim ako sam nije snažan da održi ono što je prevalio preko usta. Pa makar i ostao sam.

Doduše, rekao je Cvitanović i da će ''praviti vlast nakon izbora'', pa svoju riječ samom sebi nije pogazio.

Nije ni čelnik HDZ-a BiH ostao bez neprosutih riječi tek tako. Sjetit ćemo se – ako se ima smisla sjećati – kako je početkom godine trebao zasjati televizijski kanal po tko zna koji put. I dok je na izdisaju televizija koja je trebala biti naša, ne pali se nikakvo novo svjetlo u eteru nego se još jednom plan kanala stavlja na papir ciljeva. A ciljevi će se opet i Čovićevih usta prosuti s vremenskim odrednicama iako mu niti jedan vremenski rok do sada nije upalio. Barem ne po našim kalendarima.

Riječ, očito je, ne uzima nitko u ovoj zemlji zaozbiljno. Tako se i čelnik Demokratske fronte i član Predsjedništva BiH Željko Komšić ne može sjetiti riječi koje bacaju veliku ljagu na narančastu boju u koju umotava svoju politiku. Hladnokrvno izjaviti kako nije vidio ogromni plakat s gnjusnom porukom narodu kojeg će na papiru zastupati skrivanje je riječi koje su zaparale ionako prljavu kampanju. A koliko je prljava bila govori i službena presuda narančastoj stranci za govor mržnje. No, takve riječi, Komšić nije vidio jer je, kako se pilatovski oprao nakon što je odglumio da mu treba vremena da zaključi da je na slici on, gledao ispred sebe a ne sa strane pa nije vidio ''kilometarski'' natpis o nabijanju.

Nije Komšić vidio niti napise svojeg savjetnika u kojima se sipaju začini mržnji iz presude tvrdeći kako savjetnik nije zabeljezgao za vrijeme dok je bio savjetnik. Dakle, možete u ratu da bi dupe sjelo koristiti sve i svašta, a kad se sjedne skrit ćete riječi tek tako, kao da nikada ništa nije otišlo pred oči i uši ljudi koji se uporno pozivaju da slušaju i gledaju.

Gaženje riječi pokazuje i nadobudni BH blok koji se pretvorio u ciglu za kupovanje fotelja pa se ispostavilo da su jednaki onima koje su tjerali s vlasti tvrdeći da njima nije do funkcija i da se treba odmaknuti od starih navika onih koji vladaju. A onda su se navikli tako brzo da su i oni oči stavili na ono čime sjedaju.

A onda, ako se neki maleni usude čuti i vidjeti kako se velikani šupljaka kunu u riječi ili ih odbacuju od sebe, ne preostaje im ništa drugo do li šutnje jer riječ velikana, s koje god razine da je izvale, s kojim god predznakom da je započnu, s kojim god osmijehom ili pjenom na usnama je zauste ne znači ništa. Njihova usta su tamo gdje su im i oči – u fotelji. I to je svima jasno – ako se ikome više da da mu jasno bude.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.