Njihovo i naše nebo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sve je češća i nezaobilazna tema odlaska ljudi iz Bosne i Hercegovine. Svakodnevno se susrećemo s pričama o tome kako je netko otišao, kako netko planira, kako netko čeka da se netko njegov snađe pa će i on za njim i kako se, tu i tamo, politika zabrine i kaže kako se treba poraditi na tome da se spriječe odlasci.

Poslodavci

Prije nekoliko mjeseci na ovim stranicama o sličnoj temi, spominjao sam kako su na jednom sastanku bosanskohercegovački gospodarstvenici govorili o tome kako bi trebalo povećati plaće da ljudi ne bi odlazili. Jedan od njih je tada rekao kako njega to ne zanima te da će on za niske plaće dovoditi Kineze da rade umjesto naših ljudi. U međuvremenu, ni Kineza ni domaćih zaposlenih.

Prošlog je pak mjeseca neki drugi skup gospodarstvenika poručio kako će uskoro teško biti naći radnika i za plaću od 1.000 KM. Ljudi, upozorava se, odlaze i malo tko želi raditi kod privatnika. Na sastanku je, kako su izvijestili mediji, rečeno kako bi ljudi radije radili u nekoj državnoj službi i za manje novca nego kod privatnika. I tako, ispada da ljudi imaju više povjerenja u sigurnost nesigurne države nego li u sjajna obećanja ljudi koji uglavnom želje ispune samo sebi.

''Bit će teško doći do radnika i za plaću od 1.000 maraka. Ja 22 godine ne mogu da nađem radnike koji bi imali plaću oko 1.200 KM u mjestu u kojem ima 600 nezaposlenih ljudi. Oni više vole raditi za 300 KM u vatrogasnoj službi'', rekao je jedan gospodarstvenik na spomenutoj konferenciji održanoj sredinom prosinca.

Vidljivi i nevidljivi šefovi

Razloga za ovakvu (neobičnu) pojavu može biti više. Ljudi možda više vjeruju ''državnoj'' službi u kojoj će imati nevidljivog šefa kojem će takvom nevidljivom moći sasuti sve u brk sasipajući sebi u bradu. S druge strane, nekom privatniku ne bi mogli sasipati i povjerenje bi ovisilo o više čimbenika. Istodobno, valjda su ljudi izračunali da je požara puno manje pa da je jednostavnije ne raditi previše za 300 KM nego se lomiti i robovati za četiri puta više. Jer, neke se stvari, poput recimo nekažnjivog sasipanja u bradu, ne mogu kupiti novcem.

Neki od komentara pod tim tekstom bili su kako bi radnicima možda bilo bolje da poslodavci više misle na njih nego na svoju visoku nogu na koju se žele podignuti i o koju se, kad-tad i ovako ili onako, spotaknu. Naravno da je malo onih koji će ispred svojeg biznisa i ispred sebe staviti one koji su ispod njega. Kad su posao i novac u pitanju, zna se redoslijed.

Nekoliko mjeseci prije ovog vapaja, u predizbornim hvalospjevima spominjali su neki kako bi prosječna plaća trebala biti minimalno 1.000 KM i kako će to spasiti zemlju od praznine a poslodavce od manjka radnika. Trebalo bi to, čulo se u obećanjima, potaknuti ljude da ostaju i da pokušaju ostaviti svoja gnijezda ovdje. No, kao i svaku predizbornu priču, tako i ovu ''hiljadarku'' treba ostaviti a dugom štapu a onda vidjeti u kojem se smjeru taj štap okreće.

Sabiranje

I dok sabiremo ove brojke i oduzimamo ih od sve skuplje potrošačke košarice koju nam opet netko nevidljiv slaže pod moranje, čitamo kako i oni koji su na vječno sanjanim sigurnim poslovima dali petama vjetra. Naime, objavljeno je kako je tijekom 2018. godine 129 državnih službenika sa svih razina vlasti u BiH napustilo državnu službu.

Jedan sindikalist kaže: ''Što da očekujete kada je plaća diplomiranog pravnika s položenim pravosudnim ispitom 1.200 KM, a tesar u nekoj firmi ima veću plaću od diplomiranog pravnika''.

Predstavnik onih iz državnog posla kaže kako su nezadovoljni visinom svojih primanja.

''Nezadovoljni su ljudi, imaju niske plaće i te plaće koje imaju nisu primjerene jednom državnom službeniku i namješteniku'', kaže on.

Drugi sugovornik u tekstu o nezadovoljnim državnim službenicima kaže kako ''ima i ljudi koji odlaze jer nisu zadovoljni situacijom u BiH i stanjem u školstvu i zdravstvu i neka njihova rečenica je: 'Odlazimo jer nećemo da nam djeca idu u ovakve škole'''.

Dakle, vidljivo je da u bosanskohercegovačkom kaosu ni država nije zadovoljna državom, a da se ljudi, bezvoljni i nevoljni, zadovoljavaju mrvicama s državnih jasli ili pak idu trbuhom za nečijim tuđim kruhom i nekim sunce nekog tuđeg neba.

Zadovoljstvo nad jaslama

Istovremeno, tužno je što, kako tvrde, bježe od posljedica svojeg djelovanja odnosno nedjelovanja jer ''ovakve škole'' su u biti plod njihovog zadovoljavanja jaslama i bivanja kotačićem mašinerije koja je ljude pretvorila u nijeme promatrače urušavanja svega oko njih i kako zemlja prerasta u grbave stepenice za odlazak u nepoznato.

Političari, koji su se u početku branili od brojki onih što odlaze, počeli su priznavati kako mladi odlaze zbog beznađa, ali opet ne priznajući da su oni dobar dio okova beznađa. Mladi pak tvrde kako ne mogu ništa promijeniti pa su pridonijeli da je Bosna i Hercegovina peta po odljevu mozgova u svijetu.

Time se, valjda, zatvara začarani krug odlazaka i nezadovoljstava. Svi koji drže neki od lanaca naših okova ne smatraju se odgovornima a svatko tko bi mogao povući neki potez čeka da to učini netko drugi. Priče o suncu i tuđem nebu nemaju više težinu kao nekad. Svjesni smo da je ovo jedno nebo i da je ono jedno sunce. Samo trebamo biti svjesniji da se vrijedi za sebe boriti i pod svojim nebom i pod suncem ma koliko se netko trudio da vam ga ne da.

*Tekst objavljen u mjesečniku Naša ognjišta

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.