Obdanište 'Složna braća'

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da, ovo će biti još jedna klišeizirana kolumna u kojoj ću reći ono što svi vi dobro znate. Pa, eto, ako vam je dosadno, probajte uživati u klišeu do kraja. Početak će biti još veći kliše – Top lista nadrealista! Da, baš ta ekipa koja je „znala sve i upozoravala na sve, ali ih nismo slušali“. Nema većeg klišea nego ponavljati skečeve Nadrealista, zar ne?

E, ima u tim Nadrealistima onaj skeč s obdaništem (hrv: vrtićem) koje se zove „Složna braća“ i u kojem Nele Karajlić (srb: Nenad Janković)  u ulozi vaspitačice (hrv: odgajateljice, tete), a koja iz današnje perspektive frizurom malo baca na jednu veleposlanicu, čvrstom rukom, uz pomoć biča, vlada vrtićem čvrsto podijeljenim u tri vjersko – nacionalna tabora.

Uroše, daj ruku!

Iako je otpočetka evidentno da u vrtiću djeca uče odvojeno i rastu na spoznajama uzgojenim u nacionalnim baštama svakog od tri naroda, menadžment na čelu s ženom koja u ruci ima viziju i bič ustrajava na druženju kroz igru znanu kao „eberečke ebertude“, a koju djeca dolaze igrati nakon što nekoliko sati uče odvojeni pod paskom svojih nacionalnih mentora. Iako sama igra izgleda logično i nevino, na kraju se skeča (koji to zapravo i nije) djeca na čelu s profesorima posvađaju na mrtvo ime, jer u žaru igre na površinu izađu sve razlike i netrpeljivosti među nacionalnim grupama. Stvar ode toliko daleko da ni Mau…ovaj, Nele obučen u tetu ne uspijeva zaustaviti sranje koje je bilo neupitno praktično od samog početka.

Ovaj skeč Nadrealista, nastao praktično u vrijeme odmah nakon prvih demokratskih izbora u BiH, kada je demokracija ovdje bila tek u povojima (kao da je uopće iz povoja ikad i izašla), ne samo da je upotrebljiv i u ovom trenutku, nego je veoma bolan podsjetnik da se apsolutno ništa od skeča naovamo nije promijenilo, odnosno promijenilo se to da je ono 1991. bio skeč, a danas je stvarnost. Naravno, evo me opet na starom klišeu, ali nažalost u pitanju je gola istina. Skeč i danas pogađa poput prsta u pekmez, posebno kada se pronađete u detaljima koji kao da su prekopirani iz današnjih izdanja dnevnih novina ili friških vijesti s portala. Pogledate li skeč ima i detalj gdje Đuro kaže kako je Hrvata malo i kako su ugroženi. Dvadeset i šest godina - i sve identično!

Eberečke ebertude

I to je ono što, rekoh, prilično boli. Skeč pokazuje naše društvo upravo onakvim kakvo je bilo ispod glanc površine, ali se prigodno šutjelo tamo gdje je trebalo šutjeti, a u kakvo se u međuvremenu u potpunosti pretvorilo, kao rezultat centrifuge pokretane bratskom ljubavlju i razumijevanjem – tri tabora sa vlastitim i dijametralno suprotnim pogledima na današnjicu, prošlost, budućnost, razdvojena školskim sustavima, zastavama, simbolima, nogometnim klubovima, mitovima od jučer i legendama iz davnina, različitim pjesmama, herojima i dogmama. Tri tabora koja od najmanjeg uzrasta, pa prema onim najstarijima, dvadeset i šest godina njeguju svoju verziju priče, u kojoj su isključivi negativci oni drugi, a jedini pravi prijatelji stižu nam iz daleka pomoći da jednoga dana naša verzija budućnosti ovdje pobijedi. 

No, ono što najviše boli je činjenica da i danas postoje oni koji će vam pokušati prodati priču da to nije tako. Postoje oni koji će vam reći da to nema veze s istinom i kako je u pitanju samo skeč, mala zajebancija iz davnina koja kruži okolo i nakon toliko godina tek kao klišej, ali mi u stvarnosti nismo takvi. Jes' da smo se, eto, krvavo pobili, ali to nije bio nikakav građanski rat, nego isključivo agresija i nama u stvarnosti, reći će, potrebno je samo malo, ma samo, evo, nokat, pa da se zaboravi sve što nam je stalo na put i da opet budemo jedno. Samo da rastjeramo ove što smetaju – i eto ga!

Hamo, daj ruku!

Prodat' će vam priču razne protuhe, domaće i strane, mnogobrojni administratori rođeni daleko od ovih krajeva i domaći NNN (nazivno nacionalno neobojeni), a na brzaka će se pod njihovu agendu sakriti i mnogobrojni patriotski nastrojeni nacionalisti, koji će u isto vrijeme uz uvjeravanje kako se bore za zemlju jednakih građana rutinirano i isključivo, recimo, etiketirati Ivu Andrića fašistom i ideologom genocida ili Branka Ćopića metnuti među viđenije četnike onog rata, makar je definicija građanina vazda u ovoj zemlji bila – Andrić i Ćopić u regalu. Uz sve ostale viđenije pisce koje su roditelji ostavili djeci da uz njih rastu i sazrijevaju.

I tom amputacijom dvaju pisaca će jednako rutinirano takvi profesionalni uravnjivači ovog društva ugaziti u isto ono govno u koje vole ugaziti svakodnevni nacionalisti, svi koji ne dopuštaju da je u ovoj zemlji ikada postojalo, pa makar i petprocentno građansko društvo u kojem su razlike zapravo bile prednost i šarm i u kojem smo imali stvarne elemente istinskog melting pota kakvog ni u Americi, ali niti bilo gdje drugo nema. Dakle, čak ni oni slatkorječivi među uravnjivačima ne žele vratiti glanc koji smo, umalo pa imali, nego pod krinkom tog mitskog glanca nabaciti neki novi, njima ugodan, friškijeg datuma, naslonjen na tekovine zadnjeg rata, u kojem ne samo da nema mjesta za neke pisce, nego i za svašta nešto što nije po novoj mjeri. A time će zapravo učiniti istu, ako ne i veću štetu, jedinom mogućem srastanju ljudi u ovoj zemlji i uvijek nanovo vraćati stvari na početak dajući vjetar u leđa kao voda upornom trojnom raslojavanju u Bosni i Hercegovini.

Sumnjivi koncepti zemlje jednakih građana danas kruže kao loš horor upravo onuda kuda je kružio skeč Nadrealista prije dvadeset i šest godina, ali uz bitnu razliku – skeč je govorio o nama kakvi smo zapravo, a horor govori o nama kakvi bi kao trebali biti, na silu i neprirodno, sa izbačenim piscima, sotoniziranim mišljenjima, filtriranim vijestima i zabranjenim pjesmama u nekom novom glancu čiji aršini nisu ni izbliza isti kao nekad.

A znate, humor je, za razliku od petparačkog strašenja, prirodna pojava. Osim, naravno, tamo gdje je smijeh nasnimljen u studiju da bi fora nekako prošla. To što mi ovdje znamo uzgojiti dobar skeč i još pritom pretjerati i u humoru je jedna sasvim druga priča. Ali nam je posve zajednička i posve naša, domaća. I nikako da je iskoristimo u inat onima koji su smrtno ozbiljni kad nam kreiraju budućnost u kojoj neće biti mjesta za neke okuse koje je ova zemlja, da 'prostite, vazda imala.