Klizna situacija

Od kolijevke pa do groba: Kratak, kaljav put

Zamislimo da se na posao u neku širokobriješku školu trebao vratiti nastavnik pedofil, a da su u Sarajevu djetetu s Downovim sindromom zabranili da nastupa na priredbi...
Kolumna / Kolumne | 23. 12. 2022. u 08:59 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

To što nam je država između karikature i neuspješnog ustavnog eksperimenta je i do nas i do onih što su nam pomogli da je sklepamo kada su svi bili dovoljno jaki da rat ne izgube i dovoljno slabi da u njemu pobjede. To što nam je društvo ovakvo kakvo jeste - do nas je.

Samir Alihodžić je do prošle godine, do jedanaestog dana jedanaestog mjeseca, bio optužen za pedofiliju. Od tada pa do nedavno bio je i osuđen na zatvorsku kaznu „zbog krivičnog djela bludnih radnji nad maloljetnicom“. Također, izrečena mu je i jednogodišnja zabrana rada s djecom. Taj Samir Alihodžić je, inače, bio nastavnik u Osnovnoj školi „Grbavica 1“ u Sarajevu. I hajde što je bio, već što je to umalo opet postao!

Alihodžić, važno je reći, nije minute proveo u zatvoru: svoju je kaznu otplatio sa trideset šest hiljada maraka i punih dvanaest mjeseci ležao na kauču, gledao serije, dangubio po internetu i čekao da, i to ozbiljno, ponovo krene na posao.

Da nije bilo reakcije roditelja i medijskog pritiska, prije svih „Dnevnog avaza“, osuđeni pedofil bi upravo sada nekome nešto predavao. Omogućila bi mu to, prvo, suluda sudska presuda – dakle jednogodišnja zabrana rada, baš kao da pedofilija ima rok trajanja – pa onda kukavičluk kolega i kolegica i, više od svega, činjenica da je zet uglednog člana sada vladajuće stranke Narod i pravda, Kemala Ademovića.

„Kemal Ademović, bivši šef bošnjačke tajne policije u čije se vrijeme desilo niz nerazrješenih zločina, pokazao se do sada kao vrlo vješt i uspješan u zataškavanju skandala sa kojim ga se povezivalo. Nesuđeni ubica Edin Garaplija, bivši pripadnik AID-a, na sudu je svjedočio da je naredbe za kidnapiranje i likvidaciju Nedžada Herende, šefa terorističke jedinice 'Ševe' dobijao od svog pretpostavljenog Kemala Ademovića. Bivši direktor AID-a obuhvaćen je istragom oko mučke likvidacije svog zamjenika Nedžada Ugljena u ljeto 1996. godine. Kolika je bila Ademovićeva moć tih godina govori izjava koju je nešto kasnije policiji i tužiteljstvima dao Hasan Muratović, tadašnji predsjednik Vlade BiH. Nakon što se zainteresirao za istragu o ubistvu Ugljena, pisao je Muratović, posjetio ga je Kemal Ademović (zajedno sa još jednim utjecajnim SDA-ovcem generalom Fikretom Prevljakom) i poručio mu da se previše ne petlja i ne raspituje. Muratović je nakon toga, ispravno prepoznajući prijeteći karakter te posjete, tražio od Alije Izetbegovića da ga izmjesti iz zemlje i pošalje u ambasadu u Hrvatsku. Prije nekoliko godina iz Tužiteljstva BiH su stizale povjerljive informacije da je rasvjetljavanje atentata na Nedžada Ugljena pri kraju, međutim od tada se ništa nije pomjerilo, niti su podignute optužnice protiv odgovornih za taj zločin. Navodno su, tvrdi se, počinitelje i nalogodavce tog zločina zaštitile i prigrlile službe jedne moćne zapadne zemlje prepoznavajući u njima zahvalne buduće partnere“, piše o gospodinu tuđem puncu Senad Avdić u „Slobodnoj Bosni“, a od njega, Avdića, su u bošnjački špijunski underground upućeniji samo akteri tog mračnog dijela našeg malog svijeta.

Jakov iz Širokog Brijega nema punca koji spava s tuđim tajnama. Njemu, Jakovu, je tek pet godina, ima Downov sindrom, ide u vrtić i trebao je nastupiti na priredbi povodom Božića. Ali, eto, nije: “Dok druga djeca na pozornici pjevaju, Jakov na klupi pleše i čeka da sve završi... Znači da se radilo sa njim, kojim povodom on nije mogao na binu i zašto je skinut sa iste? Kad sam pitala ravnateljicu zašto Jakov nije sudjelovao rekla je: 'Gospođo ako vam se ne sviđa ima još 10 drugih vrtića idite slobodno!' Mi idemo naravno, ali nećemo šutit i stavit sve pod tepih to ne zaslužuje nitko, a najmanje dijete od pet godina", napisala je majka ovog dječaka.

E sada ćemo malo obrnuti uloge. Zamislimo, dakle, da se na posao u neku širokobriješku školu trebao vratiti nastavnik pedofil, inače zet kakvog visokog dužnosnika Hrvatske demokratske zajednice, a da su u Sarajevu nekom djetetu s Downovim sindromom zabranili da nastupa na priredbi povodom, recimo, Nove godine.

Raspleti bi, da skratimo, bili isti: Širokobriježani bi se pobunili jer je briga za vlastito dijete veća nego strah od tuđe moći, dok bi se Sarajlije pravili da ne vide kako neko odvlači dječaka s bine. Mi smo, svi mi ovdje, empatični samo ako nam to odgovara i - kao da nas je redom pravio Zlatko Dalić - ponizni sve dok ta poniznost ne traži preveliku žrtvu. Recimo, slanje kćerke na nastavu kod osuđenog pedofila.

Samir Alihodžić i ta neka ravnateljica iz Širokog misle isto: niti se on pokušao vratiti na posao zato što vjeruje da se popravio, niti se ona nakon što je, hladna k'o gemišt, izgovorila onu strašnu rečenicu - „Gospođo ako vam se ne sviđa ima još 10 drugih vrtića idite slobodno!“ - ugrizla za jezik. Prvi je samo vjerovao da mu uloga špijunskog zeta garantira nastavak skupljanja staža u Osnovnoj školi „Grbavica 1“, dok druga zna da je mogu maknuti samo oni što su je i postavili, dakle HDZ, no ne zato što je sposobna, već zato što je podobna, a sve dok je takva radit će kao direktorica i redistribuirati djecu koja joj se ne sviđaju onako, bez razlog, ili zato što imaju Downov sindrom.

Mrvica sarajevske sreće je tek u tome što je u ovom trenutku Narodu i pravdi politički isplativije pustiti jednog nastavnika niz vodu – kasnije će ga, treba li sumnjati, u tišini uhljebiti negdje gdje baš nema djevojčica – dok je planina širokobriješkog užasa i u tome što je HDZ-u nebitno koliko zaštita odabranih košta. Ta stranka na zapadu Hercegovine nema od koga izgubiti, pa joj nekoliko glasova što ih neće dobiti zbog bahate ravnateljice znači koliko i promjena kursa japanskog jena.

Osnovna škola „Grbavica 1“ i vrtić u Širokom Brijegu bez mjesta na bini za Jakova su javne ustanove. Financiraju se, dakle, iz budžeta, pa ni zaposlenim u njima poslodavci ne dolaze iz vladajuće kaste, sasvim suprotno: njihove plate, grijanja, hlađenja, službena putovanja, dnevnice i tople obroke osigurali su poreski obveznici ili MMF kojem ćemo, naravno, dugove vraćati mi, naša djeca i naše djece djeca. U teoriji to znači svašta – recimo, pravo javnosti da zna ko je Alihodžiću čuvao radno mjesto i hoće li, kome i kako odgovarati bahata direktorica obdaništa – a u bosanskohercegovačkoj praksi baš ništa.

Mirni, pristojni, pokorni građanke i građani, odnosno mi, zadnji šupci najpreciznije rečeno, spremni smo se sklanjati sve dok neko naš, baš naš, ne bude odvučen sa priredbe, a naša, baš naša, mora na nastavu kod dokazanog i presuđenog pedofila. Problem je, međutim, u tome što je onda - kasno.

Nije, da ubrzamo, pitanje odakle tom Alihodžiću trideset i šest hiljada maraka za otplatu kazne, već ko mu je uopće to omogućio, kao što nije pitanje kako je ravnateljica vrtića mogla biti tako brutalna, već je pitanje kako je neko takav mogao postati ravnateljicom vrtića?

To što su nam odgovori poznati, nevažno je. Mi smo samo dobrovoljni dželati u službi onih koje i biramo i plaćamo. Da nešto suštinski u tom sistemu ne valja, shvatimo tek kada kazna zadesi onoga ko nam je dovoljno važan da zbog njega ili nje zaboravimo vlastiti kukavičluk i prestanemo kalkulirati o tome kakvu bi korist mogli izvući zato što smo pokorni.    

  

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close