Od Pupka do Šupka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neki dan bila obljetnica Olimpijade u Sarajevu. Čovječe, trideset i dvije godine prošle, točno da se zaprepastiš! Još više te zaprepašćuje činjenica da se ti toga sjećaš, što znači da si na neku foru, gotovo pa najednom, a da nisi ni pritom primijetio tu granicu, prešao iz juniora u seniore. Odjednom si od onih „koji tek dolaze i obećavaju“ prešao  u one „koji pamte i s tim okolo dosađuju“. Uhvatiš se tako kao frišak senior kako sve više rečenica počinješ sa onim „U moje vrijeme...“ ili „Kad sam ja u ono doba...“ ,pa  točno ti dođe da si staviš traku selotejpa na usta jer i sam sebi sve više počinješ sličiti Stricu Albertu iz Mućki. Znate njega i njegove uvode u priču sa „During the wartime...“?

E, Olimpijada u Sarajevu! Osamdeset četvrta. Zima stegla, snijeg pada sve u šesnaest, cvili prozor u sobi pod naletima bure, stari je u rezervi, osigurava se Olimpijada, mama kuha ručak, a ja čekam borbu Jensa Weisfloga i Matti Nikkanena, tada dva najbolja letača.

Kad se već toliko sjećam da se sjetim i tog osjećaja,potpuno drukčijeg od bilo kojeg današnjeg.Tek propupao devetogodišnjak osjećao se kao da smo mi svi ovdje pupak svijeta, kao da živim u logičnoj zemlji, kao da imam u njoj skupa sa svima nama i neku budućnost. Vjerovali ili ne, sa svime što sam do tad znao, vidio i osjetio, živio sam tih olimpijskih dana u nekakvom heliocentričnom sustavu u kojem je sunce sjalo baš ovdje kod nas, zimii hladnoći usprkos, a čitav svijet se vrtio baš oko ove naše „situacije“ gdje smo se rastopili tepajući Olimpijadi, najboljoj do tada, kao „posljedici upornog rada svih naših ljudi i građana, naroda i narodnosti“.

Tepali smo sebi i svojoj važnosti u tadašnjem svijetu, jer Olimpijadu nikada ne dobivaju neki tamo levati, nego samo uređene i važne zemlje. Kad ste, pobogu,  imali priliku gledati Olimpijske igre iz tamo neke Bugarske, Rumunjske ili, gluho bilo, Češke? Albaniju da ne spominjem,  Slovačka i Poljska nisu ni na mapi, a da ne govorimo kolika je mogućnost da Olimpijadu dobiju Egipat, Indija, Tanzanija, Maroko....a za naših života neće je vala dobiti ni Beč ni Pešta!

Hoću reći da nije bilo čudno što je osjećaj bio čudesan, jer organizirati Olimpijadu nije mogao, niti može svatko. A u nas je, prije trideset i dvije godine, Olimpijada bila! I imao sam dojam, kako god da će ga kasniji događaji relativizirati i demantirati, da smo uspjeli u nemogućem i da smo mi, kakvi god da jesmo bili i kakvi god da ćemo biti kasnije, u jednom kratkom odsječku vremena uspjeli progurati svoje face među svjetsku kremu. Makar da je to bilo samo fol, što bi rekao Balašević, sve da smo Vučkovim plakatima samo prikrili naše blatne opanke, krvave bajke i oštre noževe,  slojem boje na fasadama prikrili višestoljetni mrak i memlu, a okrutne vrhove pod kojima zavijaju vuci uvili u pompozan naziv „Olimpijske planine“,  vrijedilo je biti tu tih nekoliko dana u nizu, od osmog do devetnaestog drugog, godine osamdeset i četvrte. Makar je bila samo bajka, vrijedilo je u njoj statirati.

Naravno,moj heliocentrični sustav je prilično brzo doživio pukotine, nije trebalo dugo da porastem i doznam tko smo i što smo zapravo. Pupak svijeta pobjegao je na drugu stranu, a ja sam, da se pritom nisam ni pomjerio, bačen sa svima vama na periferiju svjetskih zbivanja i što se Svijeta tiče, skupa sa svima vama, mogao sam se zauvijek izgubiti u mraku i memli naših minulih stoljeća, među još jednom rundom krvavih bajki, gluhih baruta i oštrih noževa.

Nego, neću puno mudrovati, samo bih htio postaviti jedno pitanje.Ti ljudi što su dogurali Olimpijadu u ove naše krajeve, ti ljudi koji su „zeznuli sistem“ po kojem Olimpijade dobivaju samo Veliki, a nikad Mali, ti kojima je uopće palo na pamet da se ovdje izgrade skijališta, ceste, hoteli i žičare, kakvi su to ljudi bili? Zapravo, upitate li se ikad, po čemu su se razikovali ti tadašnji od ovih današnjih? Ti što su dovukli Olimpijadu i učinili nas na moment Velikima, jesu li oni odnekud samo pali ili su i oni bili dio nas? Otkud uopće nekome ideja da se napravi Olimpijada ovdje, u zemlji u kojoj danas ni kredit MMF-a ne možemo dovući, a kamoli organizirati Olimpijske igre?  Zapravo, možda je pravo pitanje, tko smo to bili tadašnji MI, a tko smo, dovraga, ovi sadašnji MI? I kako smo se to zaboravili sjećati da smo nekad bili sposobni,uz sve naše manjkavosti i karakterne specifičnosti, pa ako hoćete –i uz sve naše nepremostive razlike, udružiti rad u neki viši cilj? I kako smo tako brzo od pupka uspjeli doći do šupka i što smo pritom mislili da zapravo činimo?