Naše moraliziranje

Okovani lancem nesreće

Kolumna / Kolumne | 18. 05. 2017. u 09:21 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad god kakav Golf Dvica, kao najmasovniji, ili bilo kakav drugi automobil kupljen iz tko zna koje po redu ruke, završi u jarku, pogodi stub ili izazove lančani sudar, što nije baš rijetka vijest u BiH, gomila se sjeti moralizirati kako nam je vozni park star i kako nam je standard nikakav i da ginu mladi k'o pokošeni za volanom loše održavanih auta.

I onda, po običaju, sve završi na komentarima da su za sve to političari krivi, tako da ne bude rijetko da ispadne kako su Bake, Čova i Dodo jedini krivci što je Golf završio u jarku i što je bio star 32 godine, sastavljen prije deset godina od dva slična  i što je imao ćelave gume i što je, gle čuda, još bio i neregistriran, a za volanom bio maloljetnik bez vozačke. U standardnoj zamjeni uzroka i posljedica, koja nam se serijski zbiva u ovoj zemlji, ovako je još uvijek najjeftinije i bez ikakvih obaveza.

Zbilja, gotovo ritualno, u svakoj od tih i sličnih situacija, mnogi će se prigodno sjetiti familije svim političarima i odreda ih kleti ih što su nam ceste očajno loše, a standard još i gori, da bi u par dana i do nove prilike glatko zaboravili na sve to. Što je klasični čin u ovoj predstavi farsi u kojoj ako već ne optužujemo političare, onda je kriv „vakat". Što ćeš, takva vremena došla. Taj je izgovor baš k'o aspirin, lijek za sve.

Zakoni su tu da se zaobilaze

Ne želeći skinuti odgovornost s političara, ipak moram reći kako svi mi znamo, ali se pravimo ludi i pritom dragovoljno u svemu sudjelujemo, sve dok nam se ne dogodi nešto. I sasvim uredno smatramo da je čak i ono što nije u redu sasvim u redu, sve dok nam se osobno ne odbije o glavu.

Da ne spominjem mirenje sa sudbinom smetljišta Europe, svakidašnju jadikovku kako nam ne daju i kako se nema. Idemo na nešto konkretnije - recimo da su uredno naplaćeni tehnički pregledi često tek igrokaz u kojem vam pregledaju automobil, bez ikakvih obveza da isti popravite. I? Je li se upinjemo da se to promijeni, je li sanjamo dan kad će nas vratiti s tehničkog i isključiti iz prometa jer vozimo neispravan auto? Jok, pričamo kako nam je rođaka u Njemačkoj izvrglo ruglu jer nije prošao tehnički, smiješno nam, a sretni smo k'o mala djeca jer je i taj davež od obaveznog tehničkog prošao, i što može mačku o rep onaj lik objesiti svoj savjet da izmijenim krajnice jer su dotrajale. Što mislite, imamo li se prava javljati u komentarima i glumiti one koji nemaju krivicu i koji s visoka prozivaju krivce?

Svi mi koji ćemo auto odvući kod majstora tek kad se pokvari, a na majstorov nagovor da preventivno zamijenimo dio odgovoriti razmišljanjem kako đubre hoće samo iskamčiti još više love, kakve su to naše moralne kompetencije u dijeljenju lekcija o stanju voznog parka u zemlji i odgovornosti vlasnika za isti? Ili kad svi mi koji smo preko štele i po ubrzanom kursu dobili vozačku u onim ludim vremenima za stoju i po' maraka, imamo li mi kakvo moralno pravo dijeliti lekcije o tome kako današnje auto-škole za skupe pare šalju na cestu one koji nemaju pojma o vožnji? Mi, koji ćemo nervozno svirati svakom automobilu auto-škole i slati ga u materinu što se vuče ispred nas jer „što ga imaš tu na cesti učiti, uči ga u školi!?!“

Promet na veliko, na mala vrata

Ili još gore, svi mi koji se radujemo „puna šaka brade“ osjećaju kad nas policajac propusti, iako smo pripiti vozili 120 km/h tamo gdje je ograničenje duplo niže, no imali smo dobru priču ili prigodan višak u novčaniku, imamo li pravo popovati drugima kako se ponaša u prometu? Još kad to uradimo pred djecom, koja sa zadnjeg sjedala mogu na djelu vidjeti koji je tata frajer, sreća je i veća, zar ne? A nije li problem to što će djeca taj fakinluk zapamtiti i lako naplatiti čak i prije nego li napune petnaest, kad im isti taj frajer od oca dopusti okrenuti krug pred zapanjenom rodbinom pred kojom inače priča redovno lovačke priče o tome gdje je sijekao krivinu i gdje su se i policajci, koje je častio ručkom, za glavu hvatali jer ga ni radar nije mogao uhvatiti?

Nije li problem davati djeci auto za izlaske, znajući da ne idu piti sokić, nego tekilu i pivo, i smijati se papcima u američkim filmovima koji mogu voziti auto sa šesnaest, ali ih zato policija i država zbog jedne pive za volanom u dvadeset trećoj trpaju u zatvor, a da ništa nisu učinili? I vidite li išta neobično u tome to što ćemo obično kleti našu policiju što ne radi svoj posao, kad se dogodi ono što se prečesto događa nakon piva i tekile? Ili nakon jednostavnog napada mješavine testosterona i adrenalina? Istu onu policiju koju smo učinili jadnom i smiješnom prepirući se s patrolom pletući jezikom i dokazujući im da nismo popili i da nismo vozili koliko oni pokazuju da jesmo? Svi mi koji ćemo prijetiti rođakom ministrom ili ih zazivati ih „kolegama“, izmišljajući da si i ti jednom u životu bio policajac. Svi mi koji ćemo poderati kaznu, jer „imamo svog čovjeka koji će nam to srediti“ i svi mi kojima ne predstavlja problem što ćemo tako zaobići zakon, jer „zakoni su tu da se zaobilaze“, pogotovo kad se o nama radi.

Brzi na jeziku, brzi na životu

Svi mi koji prolazimo kroz crveno ili tjeramo pješake da skaču sa zebre, jer mi imamo pravo prolaska, svi mi koji u noćnim polemikama kad odemo u goste strogo držimo stranu koja kaže da su svi naši znakovi ograničenja na cestama pravljeni za Fiće, a ne za današnja auta, koja mogu pičiti preko 200! Svi mi koji smatramo da su radari i znakovi samo tu da bi nas policija mogla kazniti za brzu vožnju. I da su pritom namjerno stavljeni na nisko. Svi mi koji pristajemo na život u društvu u kojem je „papir važan, a odgovara li papir stvarnom stanju nije bitno, jer papir od davnina ovdje sve trpi“ i koji već toliko godina toleriramo prekucano, zamaskirano, protektirano i skrpljeno, nismo li u začaranom krugu neodgovornosti kojeg smo sami uzeli zdravo za gotovo i nije li to lanac kojeg smo i mi snažne i postojane karike?

Svi mi koji uredno kažemo – „ne originalni, nemoj zamjenski, daj mi polovan, jer 20 kerma je 20 kerma“ i koji kopamo po otpadima, koji su u našoj zemlji znamenitosti pored puta kao malo gdje u svijetu, ne bi li dostigli broj minimalno potrebnih dijelova da nam auto vozi, imamo li pravo dijeliti lekcije iz sigurnosti na cestama? Svi mi koji ćemo se pravdati riječima da je to samo zato „jer to svi rade“ i jer nam nitko ne brani, sapiremo sa sebe odgovornost da smo dio začaranog kruga koji svaki vikend uzme žrtvu. Nad kojom onda ripujemo tražeći uzroke u drugima, a razloge u volji s nebesa, a da zapravo nikada nismo probali ići drukčijim, možda naoko malo skupljim, ali na kraju, pošto ljudski život nema cijenu, znatno jeftinijim putem.

Još malo o nama…

Svi mi koji još nismo došli na red da nam lokalni političari novom cestom zamažu oči pred izbore, ali se svejedno ne bunimo, jer doći će jednom i naših pet minuta, pa trpimo rupe dok ne dođe naš red. I ne samo da trpimo, nego vozimo jednako brzo kao da je asfalt posve nov. I svi mi koji i kad se priča o sigurnosti u prometu šutimo kao da se sigurnost ima događati nekom drugom i koji uredno prolazimo kada vidimo raslinje koje zijeva po cesti, ali nikada nikoga na to ne upozorimo, niti se raspitamo ima li tko živ, a nadležan za to - i da je još za to i dobro plaćen? Svi mi koji crne točke koje su tu od sedamdeset i neke doživljavamo kao normalne, a ne kao slučaj za javnu raspravu, na kojoj se, čak i ako je bude, nećemo pojaviti, jer imamo pametnija posla. Kao što ćemo kao normalno uzeti kada zgrada u izgradnji izleti na cestu, bez ikakvog pločnika između ili kada reklamni pano zabodu uz rub ceste, točno da ne vidiš vozila iz suprotnog smjera.

Svi mi koji s par udaraca po tipkovnici zagalamimo na one „koji nas kradu i ništa ne vraćaju“, ali pritom blage veze nemamo, jer nas nije briga ili nam je lijeno malo pročitati, gdje zbilja odlazi svaki pfening naših novaca i što možemo uraditi da to bude transparentno i efikasno.

Svi mi koji ćemo zarad jednog cenera već sutra platiti puno skuplju cijenu.

Kopirati
Drag cursor here to close