Pasji život

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Umro George Michael, svi poludjeli. Umrla Carrie Fisher, svi još više poludjeli. Blago njima, oni su bar živjeli. Kad umre netko od nas, nema tko ni poludjeti. Isto pseto kad umre.

Ima taj potez, dolje južno od Mostara, oko Jasenice i Baćevića, tu pseta ostavljaju da umru. Rasne pse, male pse, velike pse, kučiće, odrasle... ono, doslovce ih izbace iz kuće. A onda se čude što napadaju ljude, osobito bicikliste.

Znači, umrlo bi od želje za psom, joj kako bi ono htjelo imati psa, svi, vidiš imaju psa, koji mu se sviđa, joj njemu se najviše sviđa pekinezer. Dovede ga kući, ostavi ga u kupatilu ili u lođi zaključana, ono ode raditi, pašče samo, dođe ono kući s posla, pašće bi šetalo, dosadno mu u kući, istraživalo bi, družilo bi se s drugim psima... joj nema ono kad, jebo te psino šta cviliš, laješ i zavijaš, ma ti ćeš meni u Bačeviče i ostavi ga. Joj ono bi neku veću pasminu, oni su manje nervozni, joj haski. Dobilo ga za Božić i još je bilo dobro na zimu, živahno, veselo pseto... došlo ljeto, ne može ono o sebi, ne godi mu naša klima... marš u Bačeviče. Joj ovo je pogrešno odabralo, ono će neku veliku, baš veliku pasminu, danca. A majke ti koliko ovo pašće more pojes', šeset kila rane mjesečno i moglo bi još. A još pazi da ne jede s poda, smeta mu želudcu, majke ti dosadna psa... u Bačeviče s njim.

Naviklo ga na ugodan život, da ima hrane, da mu je toplo i kad ga izbaci nenaviknuta na bijedu, onda kaže, divlji, napada ljude, grize...

Grizem nako, od pasjaluka

Tako smo i mi, naučili dok je bila ona Titova diktatura, da imaš posla, da ti djeca idu u školu, da počneš raditi, primaš plaću redovito, odeš doktoru po potrebi, imaš grijanje zimi, TA peć, struje ima, fićo se vozi, obuklo se u Trstu, našlo curu ili momka, oženilo se, dobilo djecu, poslalo i' u škole. Naučilo pašće živjeti, zamisli, radnička prava, kredit, jarane, državni stanovi, bodovi, folovi, golovi... KupiJo klavir djetetu. Moda, brale.

Nisam ja jugonostalgičar, generalno nisam nostalgičan, živim samo sada i ovdje, koja god monarhija vladala. Sad da je nama Otomanska carevina ovdje, pravili bismo LED sijalice i gusane peći i radijatore i ne bismo bili u Europskoj uniji, imali bismo Erdogana, Sandokana ili kakvog drugog vođu. Da smo Austrougarska, sad bismo se koškali s hoh-europljanima oko priliva izbjeglica, Vojna bi krajina bila zona dokle smiju doći, opet bi mi donji bili. Da su Karađorđevići ili komunisti na vlasti, opet bi se koškali Zagreb i Beograd oko prevlasti... Generalno je nebitno tko je hegemon, dok god jedan postoji. O životu ja govorim. Pasjem.

Ono, naviknuli smo se na uredno, redovito i sad nas izbacilo u Bačeviče, bez struje, vode i hrane. I kaže divlji ljudi, kako mogu glasovati za ove nacionaliste, zar ne vide, šta ujedaju jedni druge.

Vidimo mi sve. Napravilo strku oko stometara pločnika. Zadnjih dana gušili se ljudi, rezali nožem zrak, šta je ono napravilo, ukinulo Božić, kaže samo (ne)parni. Kako znat 'ko se pario, 'ko se nije pario. Ujedaj sve. Ima dvadeset godina tko god od nas spomene da treba misliti na ekologiju, jebo to, šta to, jesi li ti normalan, majorizacija, Srbi, Bošnjaci, Hrvati, kakva ekologija, prvo jednakopravnost. Šumari bez plaća, prpale šume, diglo brane, gornji horizonti, a nu Dodika, horizontala, a moralna vertikala. Ma zaboli njega briga, on ima upad za Trampu. Kupio, dabome.
Pa mi čekaj tu jednakopravnost, čekaj te poslove, čekaj taj boljitak obećani, a oni još nisu ni ratne zločince riješili, a kamoli jednakopravno da svi imamo pravo na posao poslije škole. Ono, nemaš za struje, nemaš za salame, nemaš ni za kifle. Ali pumpa te stalno: ustaše, balije, četnici... I kažu onda što grizemo. Eto mi 'nako. Dosadno nam kad ne puštaju indijske i turske sapunice.

Grizite po kućama, niste bolje ni zaslužili

Prvo ste neki dan svi galamili na jaslice na Rondou. Sad svi galamite zbog jaslica u franjevčkoj. Pa galamite zbog priloga o Georgeu Michaelu. Pa vi samo galamite, DOSTA VAS JE VIŠE I VAŠE GALAME! Isključi caps lock. Gasi internet.

Svoj nakupljeni bijes možda da probate preusmjeriti. Dakle, neprijatelj vam je onaj tko vam glumi. Recimo, ova kofol posvađana koalicija, koja vam pitanjima Stoca i Mostara maže oči, a vidiš da super surađuju kada vam zajedno lažu u oči. Kako su u HNŽ-u odobrili 130 novih ugovora u prosvjeti. Ali nisu. Znate, 130 ljudi svakako ove godine ode u zaslužene mirovine, šta su to oni napravili, ništa, na ovaj način još štede. Kako štede?! Pa 12 milijuna je rebalans proračuna, za što? Znate, dva milijuna za potrebe, sedam smo posudili. Dobro, a još? Što još? Pa još ima pet. Kakvih sad pet. Pa još pet jer kad oduzmeš dva od sedam. Ma ne pet, još je tri, od devet do dvanaest. Ma šta još tri, pet je i de ne galami, Vlada radi, samo budite strpljivi. I tako stalno, iz šupljeg u prazno, ali de vi, pseta, lajte na Srbe i Bošnjake i Hrvate, zbog Stoca i Mostara i koječega drugoga izmišljenoga. Dok galamite, ne vidite da ste gladni, ne stignete se sjetiti.

Dobro je rekao kolega s utorka Bero, naspavani psi laju. Vama je sjajno kako vam treba biti. Nije vam kriv ni Dodik, ni Izetbegović ni Čović. Sami vi birate, hoćete li u Njemačku ili ostati, hoćete li izaći glasovati ili pokloniti im listić ostajanjem kući. Hoćete li zaokružiti lažove i varalice ili mlade, pametne i u konačnici, ljude voljne da promijene nešto. Evo primjer iz Čapljine s lokalnih izbora, posljednjih, mladi i inteligentni, sposobni i voljni da mijenjaju svijet dobili su manje glasova nego što vas pročita ova moja tjedna promišljanja. Baš sam brojao. Dao bi vam primjer iz Mostara, ali nema u Mostaru izbora. Dao bih vam primjer iz Stoca, ali nije ni tu bilo izbora. Zašto? To je zato što ste vi tako odabrali.

Ne budite bijesni psi iz okolice Bačeviča. Ne morate odseliti, ovdje je vaš dom, ovdje mijenjajte život. Sebi, meni, svima. Tih što vas drže u šaci je malo. Hajde, bolan, teže je bilo skinuti komuniste s vlasti nego ove nazovi komuniste. Možete vi to.