Piva i golova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U svom djelu "Prilog kritici Hegelove filozofije prava", Karl Marx je napisao i jednu rečenicu koja je, možda, njegova nacitiranija rečenica uopće, pogotovo u komunističkim zemljama, uključujući i bivšu Jugoslaviju, gdje je postala nekom vrstom izlike za križarski rat režima protiv Crkve. Ona glasi: "Religija je opijum za mase."

Vjera za robove

Simone Weile, francuska filozofkinja iz prve polovice 20. stoljeća, koja je umrla vrlo mlada, 1943., u trideset i četvrtoj godini, zastupala je suprotno mišljenje od Marxa. Iako je zagovarala lijeve političke ideje, ona je smatrala religiju, odnosno kršćanstvo "izvrsnom vjerom za robove", među koje je ubrajala i sebe, jer im ona pomaže da koliko-toliko prebrode tegoban život koji žive. Simon Weil je vodila svetački život posvećen drugima, te su je zbog toga mnogi nazivali "posljednjom francuskom sveticom", bez obzira što nikada nije bila krštena. Albert Camus ju je jednom nazvao "jedinim velikim duhom" svojega vremena.

Somone Weil je 1933. godine napisala: "Nije religija opijum za mase, već revolucije." U vrijeme kada je to napisala imala je tek dvadeset i četiri godine. Napisala je to nakon žučne i glasne prepirke s Lavom Trockim kojemu je prethodno ustupila na korištenje pariški stan svojih roditelja. Razlog je bio taj što je Trocki i dalje zagovarao staljinistički "revolucionarni teror", usprkos tome što ga je itekako osjetio na vlastitim leđima. Izbjegla Ruskinja Natalija Sedova, prijateljica Simonine majke, zadivljena, Simoninoj majci je rekla: "To se dijete zaista usuđuje suprotstaviti Trockom."

Tko je u pravu? Simone Weil ili Karl Marx? Paradoksalno, mislim da su bili u pravu i jedno i drugo, i Simone Weil i Karl Marx, ali svatko u svoje vrijeme. U vrijeme kada je Marx to napisao, 1843. godine, religija je uistinu igrala ključnu ulogu u pasivizaciji siromašnijih slojeva društva. Slično je bilo i ranije, kroz povijest, dok je u vrijeme Simone Weil trajao staljinistički teror s kojim je ona bila upoznata preko svjedočenja izbjeglih Rusa, gdje je revolucija, konkretno ona Oktobarska, bila izlika, odnosno "ideološki opijum" za široke narodne mase širom svijeta.

Orvelovska kontrola

Kada ove dvije izjave promatramo danas, u kontekstu suvremenog Zapada, više ne vrijedi nijedna. Religija u sekularnom društvu više ne igra značajnu ulogu, čak je u svojevrsnoj defanzivi, pogotovo nakon brojnih seksualnih skandala iz prošlosti, koji su u međuvremenu izišli na vidjelo, što je u nekim zemljama, konkretno u Irskoj, dovelo do značajnog pada osoba koje se deklariraju kao vjernici.

Što se tiče revolucija, one su danas u svijetu jedne sveobuhvatne, gotovo orvelovske kontrole, u svijetu premreženom kamerama i dronovima, praktički neizvedive. Revolucije, koje su nekada bile odraz naivne vjere u bolju budućnost, danas su stvar prošlosti, pogotovo zbog toga što živimo u nekoj vrsti postideološkog doba u kojem su novac i profit jedina preostala "ideologija".

Postavlja se pitanje postoji li u suvremenom svijetu bilo kakav supstrat revolucijama i religiji. Ukoliko postoji, onda je to jedino i isključivo - nogomet. "Nogomet je opijum za mase." Ovo zvuči poprilično vjerodostojno, pogotovo ovih dana, u vrijeme održavanja Svjetskog prvenstva u nogometu.

Logika novca

Nogomet je danas toliko jak medij, da u pojedinim njegovim segmentima prestaje svaka logika, pa čak i neumoljiva logika novca. Kako objasniti, primjerice, preuzimanje nekih europskih nogometnih klubova od strane bogatih arapskih "investitora"? Ili novac koji je Katar uložio u organizaciju Svjetskog prvenstva, čak ako zanemarimo silne količine novca utrošene na korumpiranje visokorangiranih FIFA-inih birokrata, o čemu se mnogo pisalo u vrijeme kada je Katar dobio organizaciju Svjetskog prvenstva?

Uoči početka prvenstva, britanski Guardian je objavio zastrašujuće podatke o broju stradalih radnika tokom izgradnje velebnih nogometnih stadiona. Po Guardianu, smrtno je stradalo između šest i šest i pol tisuća potplaćenih radnika koji su u neljudskim uvjetima gradili katarsku nogometnu infrastrukturu, uglavnom uslijed srčanih udara koji su bili posljedica visokih temperatura u tom dijelu svijeta. Ti stadioni će, vjerojatno, nakon završetka prvenstva, u jednoj zemlji od 2,8 milijuna stanovnika koja nema nikakvu nogometnu tradiciju, ostati tek kao usputni spomenici nečijoj megalomaniji.

Ono što je možda i strašnije od ovih brojki je ravnodušnost i medijska šutnja kojom su one popraćene. Jesu li FIFA-ini čelnici znali za horor koji se godinama odvijao po katarskim gradilištima? Uvjeren sam da jesu, jer je Guardian više godina vodio preciznu statistiku o tome.

Pošto je Katar konzervativna muslimanska zemlja, uoči početka prvenstva je objavljeno kako će na stadionima biti zabranjena konzumacija alkohola, uključujući i pivo, što je također nonsens, ako na trenutak zanemarimo to da je pivo postalo neka vrsta zaštitnog znaka nogometa u cjelini. Zamislite slična pravila u nekoj europskoj zemlji, gdje početak neke utakmice diktira primjerice raspored misa, ili nešto drugo povezano s religijom. Jedini prihvatljiv odgovor na slične dileme je taj da je FIFA bespogovorno pristala na diktat novca.

Povlaštena kasta u VIP ložama

Međutim, još je veći nonsens kada su, nakon nekoliko dana, od ovog pravila izuzete VIP lože i čelnici FIFE-e, kao da se radi o povlaštenoj, revolucionarnoj kasti ili o visokom svećenstvu iz Marxova vremena. Tu se radi o beskrajnom licemjerju jedne besprizorne kaste koja je, na primjer, pod prijetnjom žutim kartonima spriječila benignu političku provokaciju koju su najavljivale pojedine zemlje, koja se sastojala u tome da kapetani momčadi nose oko ruke traku u duginim bojama kao neki vid potpore LGBT populaciji koja je u muslimanskim zemljama stavljena van zakona.

Posebna priča su navijači na stadionima, "nacionalni manekeni" obilježeni "ratničkim bojama", uglavnom bogataši koji sebi mogu priuštiti novac za skupe ulaznice i putovanje u Katar, i kojima nije nikakav problem platiti čašu piva dvadesetak maraka. Cijela ta otužna, lažna slika savršeno se uklapa u onu starorimsku agendu "kruha i igara", odnosno, u našoj, osuvremenjenoj varijanti, "piva i golova".

Svi oni koji danas izražavaju skepsu spram nogometa i sve te silne "filozofije" koja ide uz "najvažniju sporednu stvar na svijetu", neka su vrsta "zaliječenih fanatika" koji, htjeli to priznati ili ne, zalijepljeni za televizor prate Svjetsko prvenstvo u nogometu. Nogomet je, dakle, suvremeni "opijum za mase" čijim maglicama ne mogu odoljeti niti oni najskeptičniji.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.