Konakovićeva katarza

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kada su se brojni dotadašnji članovi Partije upisivali u "demokrate", dogodio se jedan zanimljiv fenomen, da su dojučerašnji komunisti preko noći postali najžešći kritičari starog režima, koji su, usput, dodatno frizirali vlastite biografije u skladu s dnevno-političkim prilikama.

Devedesetih je nešto slično bilo čak i moguće, bez obzira što su s vremena na vrijeme, često sa zadrškom od desetak i više godina, iskakali "kosturi iz ormara": srednjoškolske pjesmice o Titu ili partijske članske knjižice. Mladost - ludost, rekli bismo: što zna dijete od četrdesetak godina što je partijska knjižica?

Potraga za Nemom

Friziranje vlastite biografije danas, u vrijeme interneta i sveprisutnih kamera, kada možete jednim klikom miša provjeriti što je netko ručao prije deset-petnaest godina, na prvi pogled djeluje pomalo suludo i tupavo. Međutim, izgleda da nije tako, da se od devedesetih ništa u tom smislu nije promijenilo, te da je to danas podjednako politički isplativo, jer biračko tijelo, čini se, ima kratkotrajnu memoriju, poput one ribice iz animiranog filma "Potraga za Nemom". Govorimo, dakle, o ljudima koji vjeruju isključivo u ono u što žele povjerovati, iako ih od istine dijeli tek jedan klik mišem. Tako da danas svatko može biti političar, bez bojazni da će mu itko propitivati vjerodostojnost.

Prošlotjedni gost emisije "Dan uživo" koja se prikazuje na televiziji N1 bio je Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i Pravde (NiP) i neformalni vođa "osmorke" koja je ovih dana finalizirala detalje oko koalicije s HDZ-om na svim razinama. Konaković je pred kamerama govorio o najvažnijim aspektima sporazuma.

"Pada sistem kojeg 30 godina vode isti ljudi i stranke. Zajedno s HDZ-om napravit ćemo novu, potpuno drugačiju sliku", izjavio je Konaković pojasnivši da tu prvenstveno misli na Izetbegovićevu Stranku demokratske akcije (SDA): "Sve oni koji trenutno upravljaju institucijama našeg sistema koji to ne rade dobro, institucijama koje su oronule od kriminala, korupcije, nepotizma, političkih trgovina. U globalu ima ostatak drugih političkih opcija, ali najviše je to SDA."

Ključni problem BiH

Vijest o izbacivanju SDA iz vlasti na svim razinama je možda najbolja vijest za Bosnu i Hercegovinu u ni sam ne znam koliko proteklih godina. Međutim, pitanje je koliko će nova koalicija relaksirati zatrovane međunacionalne odnose u Federaciji koji su prvenstveno rezultat višegodišnjih bošnjačkih pokušaja da u potpunosti ovladaju Federacijom, što je po mome mišljenju ključni problem Bosne i Hercegovine.

Sudeći po nekim Konakovićevim izjavama u istoj emisiji, ne treba biti pretjerani optimist. Govoreći o zamjerkama HDZ-u, konkretno Čoviću, Konaković je spomenuo "dočekivanja ratnih zločinaca" od strane HDZ-a, misleći vjerojatno na doček Dariju Kordiću od prije osam godina, kada se Kordić nakratko vratio u zemlju nakon odslužene kazne zbog zločina HVO-a u središnjoj Bosni:

"Volio bih da mogu utjecati na svijest svih ljudi u BiH, da se odreknu ratnih zločinaca. Ja Bošnjak, bivši pripadnik ARBiH, upirem prstom u svakog zločinca. Ne bih svome djetetu mogao objasniti kako da veličam nekoga tko je pucao u dijete ili nenaoružanu osobu."

Klik mišem

Pretpostavljam kako Konaković, koji je sebi, izgleda, namijenio ulogu neupitnog moralnog arbitra unutar novoformirane koalicije, nikada nije čuo za onu Isusovu misao iz "Evanđelja po Ivanu", kada je ratobornim farizejima, koji su se spremali linčovati preljubnicu, poručio: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen."

Sada se vraćam na početak ovog teksta, na spomenuti "klik mišem". Pomalo čudi kako su Konakoviću u svježem pamćenju događaji od prije osam godina, a potpuno zaboravlja neke od prije pet ili šest godina, konkretno onaj iz 2017., kada je Vlada Sarajevske županije, na čijem je čelu tada bio, donijela odluku o izdvajanju 300.000 konvertibilnih maraka za obranu pripadnika Armije RBiH protiv koji se vodilo nekoliko sudskih procesa zbog počinjenih ratnih zločina, od kojih je jedan, koliko me pamćenje služi, bio okarakteriziran kao "udruženi zločinački pothvat".

Braneći odluku svoje Vlade, Konaković je naveo da se radi o predmetima gdje se sudi po zapovjednoj odgovornosti, na što se Vlada odlučila "kao reakciju na težnje da se iskrivi karakter rata u BiH". Da je Konaković nešto slično javno izgovorio 2000-ih, to bi vjerojatno bio kraj njegove političke karijere. A danas, što je apsurd, to je postalo neka vrsta odskočne daske.

Monty Python ili FTV

Naravno, Konaković i drugi bošnjački političari nisu izuzetak u tom smislu: samonametnuta nacionalna amnezija podjednako vlada i među druga dva naroda, kao izravna posljedica političko-društvenog konteksta skrojenog po mjeri raznoraznih populista kojima je međunarodna zajednica iz vlastitih interesa puhala u jedra. Međutim, etička superiornost kojom se bošnjački političari - poput Elmedina Konakovića, ali i većina medija, što ponekad djeluje toliko groteskno da se zapitate gledate li Monty Python ili Dnevnik Federalne televizije - s visoka obraćaju drugima je izuzetak, odnosno neka vrsta bošnjačkog specifikuma. Odakle ta potreba da se drugima s visoka soli pamet? Iz osjećaja vlastite superiornosti?

U svojoj najnovijoj izjavi, Konaković nije zaboravio ni Srbe: "S druge strane ne postoji opcija da natjeramo na katarzu posebno srpski narod u BiH i da kažemo da bude uvjet – dok ne priznate genocid u Srebrenici ne bude formiranje vlasti. Vrlo bih rado da mogu."

Može li se "natjerati" nekoga na katarzu? Zna li Konaković uopće što je katarza? "Ubi me prejaka riječ", zapisao je jednom srpski pjesnik Branko Miljković. Ne mogu se oteti dojmu da Konaković koristi taj izraz isključivo zbog toga što pametno i knjiški zvuči. Katarza, pogotovo kolektivna, kompleksan je i složen mehanizam koji karakterizira uređena društva, o čemu u našem slučaju ne može biti ni govora. To je tema o kojoj se mnogo govorilo odmah nakon rata, kao nužan preduvjet kakvog-takvog normalnog funkcioniranja društva.

Kapitulacija

Utjerivanje katarze drugima preko stvaranja osjećaja kolektivne krivnje, o čemu se ovdje u principu radi, što je višedesetljetni "modus operandi" bošnjačke politike, preko čega bi se, onda, što je čista utopija, ostvarili određeni politički benefiti, je jedan davno već potrošen model u koji više ne vjeruju ni mala djeca. Pa čak ni onda bošnjačka. A ujedno je i neka vrsta antikatarze.

Kako onda protumačiti ovaj Konakovićev istup: u prvom redu kao opravdavanje svom biračkom tijelu zbog koalicije s HDZ-om, jer smo godinama slušali "principijelne priče" o nesuradnji s "nacionalistima", s tim da su nacionalisti uvijek oni drugi.

Međutim, u dijelu u kojem govori o Srbima, Konaković je zapravo priznao kapitulaciju: on bi sa zadovoljstvo ućerao Srbima katarzu u kosti, ali, eto, nije siguran hoće li se Milorad Dodik složiti s tim.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.