Poslije mene potop

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Protekli tjedan obilježili su parlamentarni izbori u Crnoj Gori, odnosno ono što se događalo nakon njih. Tu se misli prije svega, kako stvari stoje u ovom trenutku, na poraz Mila Đukanovića, bez obzira što je njegova stranka bila relativni pobjednik tih izbora, te na ono što se događalo u nekim crnogorskim općinama u kojima živi značajna bošnjačka manjina, na poruke mržnje koje su osvanule po ulicama i bogomoljama tih gradova, u najvećoj mjeri u Pljevljima.

Poraz Mila Đukanovića otvorio je niz pitanja. U zagrebačkom tjedniku Express, crnogorski književnik Andrej Nikolaidis dao je jednu dobro utemeljenu i katastrofičnu analizu u kojem će se smjeru razvijati situacija u Crnoj Gori nakon ovih izbora. On smatra kako je "crnogorskoj ideji" zadan smrtonosni udarac, da su Crnogorci od dva zla odabrali ono veće, odnosno da to praktički znači povratak u devedesete.

Jedino svjetlo na kraju tunela, po mojemu mišljenju, kao izlaz iz Nikolaidisove mračne distopije, je "pragmatizam" nove političke klase na ovim prostorima, koja se prije svega rukovodi vlastitim interesima, gdje ideologija i predizborni populistički scenariji nisu cilj, već isključivo sredstvo dolaska na vlast. Pa ako se Milo Đukanović uspio u jednom trenutku, i to u mnogo nepovoljnijim okolnostima, istrgnuti iz smrtonosnog "bratskog zagrljaja" Slobodana Miloševića, ne vidim razlog da se Zdravko Krivokapić, čelnik prosrpske koalicije "Za budućnost Crne Gore", ne otrgne iz zagrljaja karikaturalnog Aleksandra Vučića.

Ja sam nekako uvjeren da će se stvari razvijati u tom smjeru, jer je Crna Gora isuviše važna u geopolitičkim američko-ruskim igrama bez granica, a u novijoj povijesti nije zabilježeno, usprkos autističnoj američkoj vanjskoj politici, da se neka zemlja uspjela otrgnuti iz orbite utjecaja te politike. To nije u stanju niti Srbija, a kamo li neki njihov satelit. Pogotovo ako se radi o zemlji koja je članica NATO pakta, kao što je to slučaj s Crnom Gorom.

Prava slika Srbije Aleksandra Vučića je fotografija s nedavnog sastanka u Bijeloj kući, na kojoj Vučić sjedi ispred Donalda Trumpa kao poslušni prvačić. Može Crna Gora, u najkatastrofičnijem scenariju, kao što je to slučaj s Bosnom i Hercegovinom, poslužiti Vučiću u većoj ili manjoj mjeri kao moneta za potkusurivanje prilikom nekih budućih srpsko-kosovskih pregovora.

Današnjom globalnom politikom, na žalost, a nekada i na sreću, dominiraju "ponude koje se ne odbijaju", odnosno "glave omiljenog konja na jastuku", kao jasne i nedvosmislene poruke. Crna Gora je previše malena da se odupre tim procesima. Ako je jedan Aleksandar Vučić, čovjek koji je izmilio ispod Šešeljeve kabanice, čovjek koji je predlagao ubojstvo stotinu muslimana za ubojstvo jednog Srbina, postao prihvatljiv sugovornik Europskoj uniji i svijetu, sve dok koliko-toliko pleše po njihovim notama, što to ne bi mogao biti i Zdravko Krivokapić koji nema, pretpostavljam, ni izbliza toliko kostura u ormaru kao Aleksandar Vučić.

Milo Đukanović je, po svemu sudeći, potrošen političar koji svoju stranku nije na pravi način pripremio za vrijeme nakon svoga odlaska, po onoj poznatoj izreci koja se pripisuje francuskom kralju Luju XV: "Poslije mene potop!" Maksimum koji Đukanović u svom budućem političkom radu može dosegnuti je možda mjesto savjetnika trenutno jedinog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića. (Šefik Džaferović je u posljednje vrijeme više pakistanski negoli bošnjački član Predsjedništva.) 

Podjele u Crnoj Gori, kako stvari u ovom trenutku stoje, čine se nepremostivim. Prije osam godina, u kolovozu 2012. godine, prije ulaska Crne Gore u NATO pakt, boravio sam tjedan dana u Crnoj Gori, u Nikšiću, gdje sam prvi puta bio u prilici opipati bilo te zemlje izbliza. (Bio sam i ranije u nekoliko navrata u Crnoj Gori, u Podgorici, u sklopu nekih književnih manifestacija, gdje takvo što nije bilo moguće, jer se sve odvija, kao što je to slučaj sa sličnim manifestacijama, u jednom uskom, začahurenom književnom krugu.) To je bilo u vrijeme velike ekspanzije ruskog kapitala u toj zemlji. Odnosi između osoba koje su podržavale različite opcije, crnogorsku i prosrpsku, iz moje perspektive nisu bili uopće konfliktni. Više je to ličilo na prijateljsko nadmetanje navijača dva suprotstavljena nogometna kluba.

Ipak, da u pozadini itekako vrije, posvjedočio mi je jedan neobičan događaj kojemu sam tih dana svjedočio. Bio sam smješten u jednom prelijepom hotelu iznad Nikšića. Bio sam u velikoj sali hotela koja je bila gotovo u cijelosti popunjena. Većina posjetitelja promatrala je na velikom ekranu košarkašku utakmicu između Srbije i Crne Gore koja se igrala u okviru kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Radi se o utakmici koja se igrala u krcatoj Beogradskoj areni, i u kojoj je Srbija prokockala 13 koševa prednosti u posljednjoj četvrtini utakmice. Pobjednički koš za Crnu Goru postigao je 18-godišnji Nikola Ivanović u posljednjoj sekundu i to sa svoje polovice terena. U dvorani hotela nastala je neviđena ludnica. Polovica posjetitelja skakala je od radosti, dok je druga polovica potuljeno sjedila za svojim stolovima, ne vjerujući u ono što se maloprije dogodilo. Tu su se jasno vidjele te dvije, suprotstavljene Crne Gore, ogoljene do svoje elementarne srži.

Drugi događaj koji sam spomenuo, poruke mržnje u nekim crnogorskim općinama, poprilično je apsurdan i na neki je način atipičan za Crnu Goru. Uz svu korumpiranost vlade Mila Đukanovića, o kojoj se godinama pisalo, Đukanoviću se mora priznati jedna stvar: Crna Gora je jedina zemlja na ovim prostorima, uključujući tu i "europsku" Sloveniju, koja je pitanja svojih manjina, prije svega albanske, bošnjačke i hrvatske, riješila po svim pozitivnim europskim standardima. Jeste li ikada posljednjih godina povodom bilo čega čuli izraze nezadovoljstva ili negodovanja predstavnika crnogorskih nacionalnih manjina? Koliko je Crna Gora u tom segmentu otišla dalje od svih, na najbolji način dolazi do izražaja kad se Crna Gora usporedi sa Srbijom i Hrvatskom, gdje su manjine, Hrvati u Srbiji i Srbi u Hrvatskoj, najčešće tek beznačajne monete za potkusurivanje, što je pogotovo došlo do izražaja u vrijeme Karamarkove rekonkviste u Hrvatskoj, kad je s jedne strane brvna bio Aleksandar Vučić, a s druge Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar kitarović.

U svom tom mučnom galimatijasu poprilično je čudno zazvučala dreka koja se nadigla iz "patriotskog Sarajeva", bez da je itko postavio jedno vrlo jednostavno i logično pitanje: "Kome slične stvari idu u prilog?" Pobjedničkoj koaliciji zasigurno nisu, o čemu svjedoče pomirljive poruke koje je nakon toga uputio Krivokapić. Dok je to Đukanovićevoj koaliciji, ako se uzme zdravo za gotovo da su to napravili raspamećeni pobjednici, itekako išlo u prilog, bez obzira koliko ovo grubo zvučalo.

Ne znam zašto, ali mene je sve to neodoljivo podsjetilo na "uskopaljske grafite", na bracu i seku Pokvić, koji su bili instrumenti radikalne politike jednog dijela SDA u općini Gornji Vakuf - Uskoplje, instrumenti u sukobu koji kulminira ovih dana, uoči lokalnih izbora, u kojemu padaju teške prijetnje i pale se automobili. Hrvati su tu, dakle, bili tek kolateralna šteta u jednom unutarnjem sukobu političkih struja unutar gornjevakufske SDA. Može li se nešto slično primijeniti na aktualna događanja u Crnoj Gori, procijenite sami. Pogotovo što je sve, nakon nekoliko dana, usprkos silnim i jalovim podrškama potpore iz Sarajeva, palo u zaborav.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.