Draškolije: Populizam i(li) idiotizam

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Draško Stanivuković, poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, uhapšen je u Crnoj Gori malo prije parlamentarnih izbora u toj državi, te deportiran u Bosnu i Hercegovinu. Od svega je, naravno, prvo on napravio predstavu, da bi mu se priključila entitetska opozicija, a valjda je i Milorad Dodik zauzeo neki stav, samo što on to radi od non do stop pa živ čovjek ne stiže sve čuti, pročitati i zapamtiti.

Stanivukovićevo privođenje, zadržavanje i transferiranje o Crnoj Gori – još uvijek Đukanovićevoj, jer je on i dalje predsjednik s tendencijom da, ipak, preokrene sebi u korist rezultate izbora na kojima mu je stranka poražena – ne govori ništa loše, dok Stanivukovića prikazuje ili kao najgoreg populistu ili kao još većeg nacionalistu, ako ne i oboje.

Nije, naime, problem u tome što su crnogorski policajci Draška uhitili i degažirali, već je problem u povodu njegovog odlaska tamo.

U dobrom dijelu bosanskohercegovačke javnosti, sveentitetske dakle, on nije samo mlađe, nego i ljepše i pametnije, tolerantnije i općeprihvaćenije lice Republike Srpske. Energičan, aktivan, uljudan, povremeno – u slučaju podrške grupi „Pravda za Davida“ – hrabar, izdigao se iz sivila opozicije koja na Dodika reži dok je on usput zapišava. Kada bi neko imao vremena, volje i živaca da građanima Federacije pokaže fotografije republičkosrpskih opozicionara, većina bi, izvan svake sumnje, uz Mirka Šarovića prepoznala Draška Stanivukovića. Imena ostalih bi pogađali kao rezultate druge finske lige u ženskom rukometu.

Taj i takav mladi lav iz Banja Luke išao je u Montenegro ne zato da makar simbolično da podršku vlasti koja jeste svakakva – i bahata i korumpirana uz ostalo – ali je antinacionalistička i antifašistička. U Đukanovićevoj Crnoj Gori je, da skratimo, bolje biti Hrvat nego u Federaciji BiH, Bošnjak nego u dvije trećine BiH, dok je standard Srba veći nego i u Srbiji i u Republici Srpskoj. No, Draško Stanivuković se preko granice zaputio radi sudjelovanja u takozvanim litijama, navodno vjerskim uličnim performansima, a zapravo pobuni srpskih nacionalista protiv vlasti, popovskom ustanku – kako ga je nazvao Vuk Drašković, nekada bitni opozicionar iz Srbije – na čijem je čelu vladika Amfilohije, znan i kao Risto Sotona.

Ako Stanivuković nije nacionalista, kako sam za sebe tvrdi, onda je najcrnji populista. On se, naime, planira natjecati za gradonačelnika Banja Luke, grada koji već jako dugo politički funkcionira kao prigradsko naselje Laktaša. E upravo su navijači tamošnjeg Fudbalskog kluba „Borac“, uoči utakmice Evropske lige sa „Sutjeskom“ iz Nikšića, na tribini razvili transparent podrške litijama i političkom krilu Amfilohija Radovića.

Ukoliko, da ponovimo, Draško Stanivuković nije (i) nacionalista, ispada da se se odlučio podilaziti društvenom talogu i njihove glasove prikupljati tako što je planirao šetati Crnom Gorom u društvu onih što težnju za ukidanjem nezavisnosti te države prikrivaju navodnom brigom za imovinu Srpske pravoslavne crkve, još navodnije ugroženom Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, aktom koji daje jednaka prava svim vjerskim zajednicama.

Njemački publicist i unuk osnivača uglednog „Spiegela“, Jakob Augstein, kazao je u jednom intervjuu: „Populizam sam po sebi nije loš. Loš je samo loš populizam. Politika u otvorenim društvima ne zastupa samo elite i eksperte, već sve ljude i u tom smislu je populistička. Političari svoje stavove obrazlažu svim građanima. Dodatak 'izam' nepravedno izvrće ovaj pojam u negativan i čini ga terminom političke borbe kojim se drugima umanjuje vrijednost. Protiv jakih osjećanja možete se boriti jedino jakim osjećanjima, a ne razumom. Tako bar tvrdi politologinja Chantal Mouffe. Politika je emotivan biznis. Politika i inače barata strahovima. Ona je u osnovi populistička djelatnost“.

Ako je, a očito jeste, Stanivuković odlučio igrati na iste osjećaje na koji Dodik igra godinama – od izražavanja ljubavi regionalnom ološu, preko negiranja genocida u Srebrenici pa do tumačenja "Oluje“ kao uzroka, a ne posljedice – onda ne treba IQ veći od 82 da se shvati kakvi su mu i politika i populizam.

Drugačije rečeno, ako je alternativa Dodiku ljepši i mlađi Dodik, onda neka Mileta: na njega smo se barem navikli i on više nikoga ne može ni iznenaditi ni razočarati.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.