Dayton 1,2,3...: Nelson u staklarskoj radnji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Za razliku od novinskih komentatora koji zastupaju sebe i mogu, ukoliko uredništvo dopušta a publika želi čitati, zagovarati utopijska rješenja za bilo šta, od liječenja korone do ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini, ambasadori svake od stotinu osamdeset i nešto članica Ujedninjenh naroda brinu o interesima vlastitih domovina, paralelno uvažavajući političku i društvenu realnost država u kojima su na službi. Ne znači to, naravno, da ne mogu i ne smiju poticati promjene, sasvim suprotno, samo što takve inicijative imaju smisla ukoliko ima i volje da se promjene dese.

Lekcija je, vidimo, dosta laka za naučiti, ali se, eto, dogodi  da i dobrim učenicima nekako promakne. Valjda zbog nagomilanog gradiva...

„Kao ambasador SAD u Bosni i Hercegovini, Eric Nelson vodi aktivnosti Vlade SAD usmjerene na unapređenje partnerstva sa Bosnom i Hercegovinom na polju bezbjednosti, privrednog rasta, borbe protiv korupcije i jačanja vladavine prava. Kroz podršku aktivnostima građana u sferi reformi i napretka Bosne i Hercegovine ambasador Nelson se zalaže za korištenje domaćih resursa i snaga“, piše na službenoj stranici Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini.

„Daytonski sporazum je okončao užasni rat '90-ih godina u Bosni i Hercegovini i u smislu okončanja konflikta se pokazao vrlo efikasnim, i kao i u smislu posljeratne reizgradnje. Dayton je Bosni i Hercegovini također donio i Ustav, što se može smatrati početnim ustavom, a svaki ustav treba da bude živi dokument koji se dopunjava, i mora definirati proces donošenja amandmana. Tako da prije ili kasnije svaka zemlja shvati da su joj potrebne neke reforme, i očigledno je da su bosanskohercegovačkom ustavu potrebne reforme, i Dayton i bosanskohercegovački ustav trebaju da se reformišu. Zašto? Zato što bosanskohercegovački građani žele biti dijelom transatlanske zajednice. Ima jedan cijeli niz ustavnih pitanja kojima se u tom smislu treba pozabaviti da bi zemlja ispunjavala transatlanske standarde. Mnoga od tih pitanja je teško riješiti, ali ni jedno nije nemoguće riješiti(...) pogotovu sada kada se zemlja mora oporavljati ekonomski i uspostaviti potrebne reforme da bi ekonomski oporavak uopšte bio moguć. Dakle, Bosna i Hercegovina je projekat, ali to je bosanskohercegovacki projekat", rekao je, između ostaloga, ambasadora SAD-a Eric Nelson u intervjuu za „Glas Amerike“ i pokazao da ekran, baš kao i papir, svašta trpi, pa i to da „ambasador SAD u Bosni i Hercegovini, Eric Nelson vodi aktivnosti Vlade SAD usmjerene na unapređenje partnerstva sa Bosnom i Hercegovinom na polju bezbjednosti, privrednog rasta, borbe protiv korupcije i jačanja vladavine prava“, potičući, u najboljem slučaju, klimu nesigurnosti koja posljedično usporava privredni rast, hrani korupciju i vladavinu prava mijenja vladavinom uspostavljenom na strahu.

Privremeni mirovni sporazum za BiH, osim što je u međuvremenu postao (dugo)trajni, imao je i ima hiljadu i jednu manu, ali i dvije vrline: zaustavio je rat i održava mir. Drugačije rečeno, to što ozbiljne promjene ustavnog uređenja i ustrojstva zemlje jesu neophodne, ne znači i da su moguće, osim ako pravim putem do njih ne smatramo onaj s oružjem na ramenima – u kontekstu neuporediv sa onim iz devedesetih godina prošlog stoljeća, ali sa poprilično predvidljivim i sličnim posljedicama.

Ništa pod kapom nebeskom, a pogotovo u Bosni i Hercegovini i na Balkanu - o čemu smo pisali i to nemalo - nije isto kao one zime 1995. godine, kada je u Zračnoj bazi Wright – Patterson kreiran ustavno-pravno-teritorijalni Frankenstein koji je vojske raspustio, zatvorio koncentracione logore i omogućio, koliko-toliko, dostojno sahranjivanje žrtava.

Nema, međutim, u tom dokumentu - kojim jeste, da se ne lažemo, ozakonjeno etničko čišćenje, nagrađena osvajačka politika i neravnomjerno raspoređeno nezadovoljstvo - ni jednog jedinog slova, a kamoli rečenice, zbog koje nema povećanja „bezbjednosti, privrednog rasta, borbe protiv korupcije i jačanja vladavine prava“, svega onoga od čega bi nas, u ovom trenutku i sa ovakvim odnosom snaga i u BiH i šire, dodatno udaljio pokušaj ozbiljnih izmjena famoznog Daytona.

Sav ovdašnji užas je, da prevedemo ukoliko nije jasno, naših ruku djelo: ruku koje održavaju političke elite što kradu kao da nema sutra, potiču nesigurnost, ubijaju svaku poslovnu inicijativu ukoliko u nju nisu ugrađene i pravosuđem upravljaju preko podobnih kadrova naučenih da pravda ne postoji ako je selektivna, ali da pravo može biti i takvo.

Jednog dana, za sto, dvjesto, milion godina, neka nova Bosna i Hercegovina će možda biti „bosanskohercegovački projekat“, produkt dogovora njenih naroda čiji se predstavnici neće za pregovore spremati čisteći pješadijsko naoružanje. Do tada, do daleke budućnosti imamo evo ovo, historiji nepoznati konstrukt napunjen do vrha destruktivnom voljom da se, sidranovski kazano, za svako rješenje nađe problem ili da se, u jedinom gorem slučaju, proizvede novi kako se starim niko ne bi morao baviti.

Sjedinjene Države – pa i sa epskom budalom u Bijeloj kući – za BiH su najvažniji vanjskopolitički partner. Obrnuto, naravno, nije i nikada neće biti, bez obzira na činjenicu da je upravo ovako složena Bosna i Hercegovina skrojena američkom političkom voljom i vojnom silom u specifičnom historijskom trenutku.

Izjava Erica Nelsona o promjeni upravo tog kroja izazvala je, očekivano, efekat plesa slonova ispred staklarske radnje: velike štete još uvijek nema, ali će je biti ako samo jedan uđe u radnju. A mi imamo najmanje trojicu raspoloženih da prođu kroz vrata izvaljujući štok.

Pokošenima koronom, siromašnima, napučenim migrantima, tržišno nekompetitivnima, dakle nama, pomoć ozbiljnih država treba, samo što se ta pomoć ne sastoji od velikih najava neizvodivog, već od dresiranja političkih predstavnika, legitimnih i nelegitimnih, ovakvih i onakvih, odnosno njihovog prisiljavanja da se ne ponašaju kao šefovi kartela. Ako iko, Amerika zna kako to postići. Ili, što bi rekli u „Balkanskom šijunu“: „CIA, snajka, CIA“.

Nema, recimo za kraj, toliko lošeg ustavnog okvira koji kvalitetnim ljudima onemogućava da naprave nešto dobro za zajednicu, kao što nema onoga kojeg bagra nije u stanju unakaziti i unerediti.

Ko ne razumije, neka pogleda kroz prozor.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.