Kultura zaborava: Komšićevo selektivno pamćenje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Željko Komšić, nije čuđenje u svijetu, ali jeste za žaljenje. Dobro, ne u svijetu, mali je on format, već u ovo našeg jada.

„Mi primamo samo riječi hvale od osoba koje dr. Malićbegović poznaju kao stručnjakinju i privatno kao osobu. U svrhu dokazivanja mi bi sada trebali upasti u zamku i navoditi valjda kao protivdokaze tim lažnim tvrdnjama, doprinos dr. Malićbegović u podizanju zdravstvenog sistema zemlje. To nećemo dokazivati onima koje je State Department nazvao antisemitima. Sada je već izvjesno da sarajevskoj opoziciji koju predvodi Konaković, nije u interesu imenovanje bilo kakvog ministra zdravstva, niti borba protiv pandemije, nego im je u interesu populističko politikanstvo“, poručili su iz društva jednog lica poznatog i kao Demokratska fronta, reagirajući na, prema svemu sudeći, neutemeljene tvrdnje bivšeg koalicijskog partnera i predsjednika Naroda i pravde, Dine Konakovića, da je nova ministrica zdravstva Kantona Sarajevo, dr. Draženka Malićbegović, za vrijeme rata u Žepču već nešto krivo radila.

Dinu Konakovića, istina, State Department jeste etiketirao kao antisemita, jer je – dok ga se svašta pitalo – uporno odbijao preimenovanje škole i ulice nazvane po nacističkom simpatizeru Mustafi Busuladžiću.

Ima, međutim, u cijeloj ovoj Komšićevoj konstrukciji i nešto što više govori o njemu, nego o Konakoviću koji – kako je nedavno i uobičajeno odlično napisao Senad Avdić – nije antisemit, ali jeste kolosalni duduk koji o puno toga zna malo, a o još više nema blagog pojma.

Nije Dino Konaković Busuladžiću da jednu koševsku ulicu, niti je po njemu nazvao školu u predrgrađu. Učinila je to njegova bivša stranka i to puno prije nego će u članstvo upisati sadašnjeg lidera Naroda i pravde, te ex premijera i predsjednika Skupštine Kantona Sarajevo.

Riječ je, naravno, o Stranci demokratske akcije sa kojom Demokratska fronta i Savez za bolju budućnost čine ovdašnju sigurno zelenu, a navodno i malo lijevu koaliciju. Ali eto, Komšić SDA nikada nije proglasio antisemitskom partijom, a i neće. Baš kao što SDA neće, dok god ima mrvu moći, na kuće u Ulici Mustafe Busuladžića vratiti table sa imenom Fuada Midžića, zatočenika ustaškog logora Jasenovac, antifašiste i partizana poginulog u operaciji oslobađanja Sarajeva 1945. godine.

Osim što je mrzio Jevreje i Srbe, a podržavao i NDH-a i Hitlera, Busluladžić je bio i važna figura pokreta Mladi muslimani kojem je, je li, pripadao i babo SDA, Alija Izetbegović lično, osnivač i prvi predsjednik partije koja je od prvog dana postojanja imala plan da sruši komunistički režim u ondašnjoj Socijalističkoj republici Bosni i Hercegovini i onda... I onda, da se ne lažemo, ništa. U svim važnim procesima nakon prvih izbora u BiH, SDA je više bila objekt nego subjekt historije.

Samo se budale i konji mogu čuditi tome što Komšiću ništa od rasutog tereta SDA nije smetalo kada je ulazio u koaliciju sa mlađim Izetbegovićem: ni revizionizam, ni kapilarna korupcija, ni epska pljačka, ni vjerski fanatizam, ni ovo, ni ono. Nije, naime, Željko Komšić odabrao SDA, već je SDA odabrala njega, nakon što ga je politički stvorio još jedan štetočina - Zlatko Lagumdžija, a reanimirao Bakir Izetbegović. Kao takav, sve što može je da bude poslušan i pravi se da ne zna kako su i današnji on, ali i Konaković, produkti iste tvornice užasa, samo što se ovaj drugi malo precijenio, dok je Komšić uspješno nastavio rušiti rekorde u samosrozavanju.

Čelnik DF-a je, treba biti realan, imao malo prilika da napravi nešto korisno za državu i društvo i svaku je uspješno propustio. Iskoristio je, međutim, svaku da napravi štetu, a kako vidimo, ne namjerava stati.

U Socijaldemokratskoj partiji BiH su, još dok je njom predsjedavao Lagumdžija, a Komšić trošio prvi mandat u Predsjedništvu, razmišljali da – kako je upravo on govorio – „sprže“ jednu generaciju političara, odnosno osiguraju joj sigurnu izbornu i političku smrt nakon pokretanja teških i bolnih, ali beskrajno važnih procesa promjena. Ništa, kako znamo, od toga nije bilo, niti će biti.

Zapravo, „spržio“ se samo Željko Komšić, žrtvujući se da bi sve ostalo isto ili postalo gore, osim za Stranku demokratske akcije kojoj uredno vraća dugove i sa kojom će se, kad – tad, razići kako je i zaslužio: čim im prestane trebati, nabit će ga nogom i zaboraviti da je ikada postojao. No, to je samo njegov problem. Sve druge, opće i naše, već je napravio. Pa tako tri puta. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.