Zoran i Zlatan: Show moralnog idiota

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Politika je umjetnost traženja problema, pronalaženja, lažne dijagnoze i odabira pogrešnih rješenja“, rekao je američki komičar Groucho Marx. Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske, do tog Marxa, za razliku od Karla, itekako drži.

Onako nabeđen, kako bi već Srbi rekli, sa sujetom himalajskih visina i samopouzdanjem za koje bi trebao imati oružani list, Zoran Milanović nije mogao podnijeti da Andrej Plenković ukrade show na obilježavanju dvadeset i pete godišnjice Vojno-redarstvene operacije „Oluja“, kojom je Hrvatska vojska oslobodila veći dio okupiranog teritorija te države.

Prije nego će bivši hrvatski premijer pronaći problem i odabrati pogrešno rješenje, aktuelni, Andrej Plenković, je majstorski izrežirao takozvani historijski trenutak: dogovorio je da u Kninu petog augusta bude i predstavnik srpske zajednice u Hrvatskoj, Boris Miloševiće, te da ministar branitelja i ratni veteran Tomo Medved ode u selo Grubori, gdje je počinjen ratni zločin nad tamošnjim Srbima. Tu slavu koju je Plenkoviću osigrala, nazovimo je, razmjena razumijevanja, Milanović je doživio kao otvorenu ranu na vlastitom srcu i egu.

Kako se, dakle,premijer upisao u povijest, e tako je, u roku od tri – četiri sada, predsjednik odlučio da je malo popravi, pa je prihvatio nekakvu inicijativu društva okupljenog oko Ljube Ćesića Rojsa i dodijelio odlikovanja postrojbama Hrvatskog vijeća obrane koje su sudjelovale u „Oluji“. I sve bi to skončalo kao loša predstava nakostriješenog macho mana, da jednom od tih jedinica nije komandovao Zlatan Mijo Jelić, optuženik za ratne zločine i bjegunac od bosanskohercegovačkog pravosuđa.

Za Jelića, kao i za bilo koga drugog, da se to odmah razjasni, vrijedi takozvana presumpcija nevinosti. On, drugačije rečeno, za ratne zločine nije i neće biti kriv sve dok se ne dokaže suprotno, ali on, jer optužnica postoji, nije ni nevin. Jednostavno: samo iz sudnice može otići ili kao potvrđeni zločinac ili kao nedužan član zajednice. Do tada je bjegunac optužen za ratne zločine.

Jedan od većih problema Zorana Milanovića je što voli rado i često reći da se njemu za nešto „fućka“, iako očekuje da mu se ne protivriječi.E, upravo se to dogodilo – i bilo je, da se ne lažemo, očekivano – pa pokrenulo lavinu verbalnih prepucavanja u kojima su se slobodno utrkivali licemjerje i neopjevane gluposti.

„Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović vrlo dobro zna da je Tužilaštvo BiH još 2015.godine optužilo Zlatana Miju Jelića za teške ratne zločine koji su dio udruženog zločinačkog poduhvata za koji je Haški tribunal izrekao pravosnažne presude poznatoj 'šestorci'.Zlatan Mijo Jelić je zloupotrebljavajući dvojno džavljanstvo pobjegao iz BiH, skrivao se u Hrvatskoj i predsjednik Milanović najmanje što može učiniti je da iskoristi svoj autoritet i ovlaštenja kako bi Jelić  bio isporučen bh.pravosuđu.Umjesto toga, Milanović odlikuje takvu osobu i šalje vrlo lošu poruku da još uvijek nema spremnosti za iskrenim suočavanjem sa istinom i za obnovom povjerenja“, poručila je Milanoviću Stranka demokratske akcije.

Ista je to, da malo obnovimo gradivo,SDA koja je notornog Mušana Topalovića Cacu, ratnog zločinca i ubojicu, prevela u narodnog heroja tako što mu je kosti izvadila iz neoznačene grobnice – gdje su ostavljene nakon što je ubijen u navodnom bijegu - pa ih na spektakularnoj i masovnoj dženazi položila pored mezara Alije Izetbegovića! Ostale slučajeve, sve one mlaće, cikotiće, mahmuljine i druge, kao i avansno proglašavanje nevinim svakog pripadnika Armije BiH procesuiranog zbog osnovanih sumnji za počinjene ratne zločine, ostavit ćemo za neku drugu zgodu. Bit će ih, nema razloga za sekiraciju.

„Ne gledam na to što Bakir Izetbegović odlazi na grob Rasimu Deliću koji je osuđen za ratni zločin kao problem. Nije svatko tko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac. Nisu Karadžić i Mladić isti kao Rasim Delić“, uzvratio je – valjda ga umorilo „fućkanje“ – Zoran Milanović, pokazujući, pored ostaloga, kako je na zagrebački Pravni fakultet išao da odmori mozak.

Naime, Rasim Delić je u prvostepenom postupku na Tribunalu u Haagu osuđen na tri godine zatvora zbog ratnih zločina, a presuda nikada nije postala pravosnažna – niti je pravosnažno poništena – jer je Delić preminuo. Radovan Karadžić i Ratko Mladić dobili su - iz čega jeste očito da, kako reče Milanović, nisu isti kao Delić - doživotne robije!

Također, ako „nije svatko tko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac“, e onda samo Milanović zna jesu li i kako, ali tačno, svi koje je Tribunal oslobodio zbilja i nevini. A upravo pored jednog takvog je hrvatski predsjednik sjedio u Kninu, na obilježavanju dvadeset i pete godišnjice „Oluje“: ime mu je Ante Gotovina, čin mu je generalski, a status umirovljenički!

Engleski psihijatar James Prichard moralnim idiotom naziva osobu „kod koje intelekt ostaje sačuvan, ali moralni orijentiri nestaju“. Zoran Milanović, evo vidimo, ulaže silan trud da njegov portret bude krasna ilustracija ove definicije, a sve samo zato što ne može podnijeti da mu, nakon Ive Sanadera, slavu i moć otima još jedan predsjednik HDZ-a. Da Andrej Plenković, ponovimo, nije dogovorio Miloševićev dolazak u Knin i Medvedovu posjetu Gruborima, hrvatski predsjednik bi se i dalje pitao je li ispravno reći HVO ili H2O.

Time što je demonstrirao raskošan dar za „traženja problema, pronalaženje, lažnu dijagnozu i odabira pogrešnih rješenja“, Zoran Milanović je, istina, uspio privući pažnju, ali ne samo na sebe: Zlatan Mijo Jelić godinama jemirno živio u Hrvatskoj tonući polako u zaborav i sa ove i sa one strane granice. Da je živ, zdrav i pod optužnicom za ratni zločin, podsjetio je upravo onaj što ga je odlikovao, samo kako bi za sebe ukrao show za vrijeme obilježavanja velike vojne pobjede.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.