Posljednji Izetbegovići

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Uzduž, poprijeko, s obje strane medalje... Najdemokratičnija politička situacija unutar nekog od (ne)koncosijaliziranih konstitutivnih bosanskohercegovačkih naroda je kod Bošnjaka. Ako si pošao vrisnuti 'štabola?', kasnije ćemo o tome, prvo da razmotrimo druge opcije, u slučaju da nakon ove kao analize odlučite pogazit' viru didova i prijeći u Bošnjake.

Kom ružičnjak, kom Čovićnjak

Hrvati kao narod imaju neku potrebu konsocijacije i to je možda čak i priraslo Hrvatima, vodom, hranom, suncem, tko zna čime, kao treća noga vučedolskoj golubici. Prvo su se spanđali s Mađarima, dok to nije počelo štucat i pucat. Potom su se spanđali s Austrijancima, dok to nije počelo štucat i pucat. Nakon toga su se spanđali sa Srbima, dok, jel', i to nije počelo štucat i pucat.

Tko ne vjeruje, neka se prisjeti da su čak i Jugoslaviju izmislili Hrvati, konkretno biskup Josip Juraj Strossmayer. On se zalagao za panslavizam, odnosno međusobno zbližavanje slavenskih naroda pod vlašću Habsburga, radi zajedničke potrebe emancipacije kolektivnih prava. Kasnije je biskup promijenio mišljenje, ali ilirski vlak već nije bilo moguće zaustaviti.

Hrvati su izmislili Tita. Izmislili ili se jednostavno dogodio, čak je manje bitno. Kasnije su se u nekoliko navrata predomišljali, a kad im je konačno pošlo za rukom da se totalno osame (ne osamostale, osame), dogodi im se Washingtonski sporazum i opet konsocijacija.

Ono što je ključno za ovo promišljanje jest da Hrvati gotovo do kulta vole snažne ličnosti, Jelačić, Strossmayer, Maček, Pavelić, Tito, Tuđman... U Bosni i Hercegovini to su pronašli u liku i djelu Čovića. Političkog pluralizma nema među Hrvatima u BiH - ili je riječ o neartikuliranoj politici poput pravaške linije ili o političkim projektima nastalim iz ambicije pojedinaca. Hrvatska ljevica praktično ne postoji ili je utopljena u bošnjačku ljevicu. Demokracija, hm!

Bend za svadbe i godišnjice

Srbi nemaju afinitete prema kultu ličnosti poput Hrvata, ali zato imaju entitet. Entitet nastao iz Daytona pa je taj Dayton postao stožac na koji se nabacuje sve što se na livadi pokosilo, i trava i korov, i troliste djeteline i kantariona i maslačka (od kojeg se možeš osuti po koži), sve na gomili. A stožac onako nekako nakoso prema Srbiji naget pa onda možeš vidjeti Dodika da kao marioneta skakuće po Vučićevim predizbornim skupovima, a Vučić mu vrati „nemiješanjem”.

E sad, taj je stog srpskog sijena pun i svakojakih pokreta koji se u valovima predstavljaju kao oporba SNSD-u, ali nema tu ništa ozbiljno. Ne sad da je Mile Dodik ličnost oko koje postoji kao kult, ali više je kao pjevač u svadbenom bendu, ako se razumijemo, i Mile Kitić okuplja masu, ali nitko ih ne doživljava političkim čimbenikom. Tako i kod Dodika, možda izgleda strašan kad stojiš tik ispred zgrade Vlade Republike Srpske, može te i prozor pogodit ne daj Bože, ali kako se odmičeš, vidiš da je Mile plašljivac koji ne mrda preko granica svog malog entiteta i majke Srbije, ali i tamo je samo marionetica za pokazivanje, kao prije nekoliko dana u Aleksincu, kada je bio baš kao poznati pjevač u predizbornoj podršci Aleksandru Velikomu.

Velika fešta na martovske ide

Kad ovo sagledaš, Bošnjaci jedini imaju artikuliranu ljevicu, desnicu, građansko, soc-liberalno. I sad, kad ti gledaš nastupe Bakirove, rekao bi da je u pitanju lider bez premca, njegova verbalna agresivnost i izravnost odaju veću snagu nego je imaju Čović i Dodik, ali to je samo piar. Bakir jest član kolektivnog predsjednika BiH i kao takav izgleda kao prv Bošnjak, ali ako se vratimo malo manje od četiri godine unatrag, Bakir je tek za prsa pretekao Radončića, sportskim rječnikom rečeno.

Nakon pirove pobjede za prvog među Bošnjacima, trebalo je osoviti na noge nakon Tihića poljuljani SDA. Osnažio je Bakir, kažem osnažio je Bakir, ali ne i SDA. Na tjednoj osnovi nastaju stranke iz SDA kao svojevremeno kad su nicali takmaci Hrvatske stranke prava, pravlja, čišća, kultnija... Kao kad su nicali takmaci HDZ-a, srčanija, narodnija, istinskija, republikanskija, tim redoslijedom. Izetbegović se okruživao sve užim krugom snažnijih i snažnijih imena, ali kao u Igrama prijestolja, ljudi u koje može imati sve manje povjerenja. U okviru SDA predstojeće izbore dočekuje tim sastavljen od ljudi-ambicija, na visokim položajima s previsokim privatnim potrebama i ljudi-funkcija, kao kojekakvih propalih medicinara koji su članovi svake uboge komisije koja postoji na zemlji kao ravnoj ploči.

Prvima Bakir ne može vjerovati jer im ne smije okrenuti leđa ni sekunde, preuzet će mu stranku i birače, drugima Bakir ne smije vjerovati jer odoše oni za ovim prvima, ukoliko se pokaže potreba i prilika, tko god da im ponudi tajništva i predsjedništva i titular.

Na kraju, možda se Hrvati u BiH ne mogu pogledati u zrcalo jer vide samo kult (s)ličnosti, možda  Srbi vide samo bebu-ćelavicu na navijanje što pjeva, ali Bakir, kad se Bakir ujutro pogleda u političko zrcalo, nije siguran gleda li u posljednjeg Izetbegovića. Ili možda Glembajeve. Demokratično, ali ne i hepili ever after.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.