Postoji još jedan Sanjin. Otkrij tko je

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sjeća li se itko Božane? To je djevojčica čije je tijelo pokosio pijani vozač s pijanim suputnicima od kojih je jedan pobjegao nakon nesreće. Kažem, pokosio tijelo, jer je život šestogodišnje djevojčice nastavio živjeti u ljudima kojima su donirani organi.

I nad tim slučajem ste ispucali lajkove. I taj vozač je jedan Sanjin, napunjen promilima u sred bijela dana, sa suputnicima od kojih niti jedan nije odgovarao za ono što su policijske bilježnice bilježile, a sugrađani trpjeli. Nitko ne spominje duvanjskog Sanjina. Nitko ne odgovara što je, unatoč ranijim bilješkama u policiji, kako njega tako njegovih suvozača, bio za volanom. Niti će tko odgovarati.

Neće odgovarati ni sarajevski krivci. Jer nije Sanjin samo Sanjin i Sanjinov otac. Sanjin su, dakle, svi oni koji su ga 47 puta pustili da se nekažnjen odveze u jednu noć u kojoj će zauvijek ubiti dva života i živote onih koji su za te dvije djevojke živjeli. Ne mislim pri tom na lajkaroše radi lajkova. Mislim na one kojima niti jedna druga podloga za lajk neće olakšati život niti ispuniti prazninu.

Licemjerno je mahati parolama, tražiti nedefinirane istine pred institucijama, a ne tražiti da se zlo reže u korijenu. Prividne prozivke prividnih krivaca i njihove karijere nisu problem. Bilo bi predivno da živimo u zemlji u kojoj bi zvučna imena, iako izravno i neodgovorna za tragediju na sarajevskom raskrižju i blamažu s bijegom, ponudila svoje ostavke narodu – svojem poslodavcu.

Bilo bi predivno i da bunt nije spao na Zuckenbergove emoticone. No, umjesto prebacivanje loptice odgovornosti, treba zasjesti i pronaći svih 47 karika koje nisu kaznile Sanjina i tako stegle još jedan obruč oko nas koji prosvjedujemo a ne doživljavamo promjene. Imenom i prezimenom, svih 47 karika treba razvezati i, ako već režemo, zauvijek napraviti rez u institucijama koje nam i hodanje po tlu čini nemogućim. Tako bi država pokazala da vam, ako ništa drugo, dozvoljava barem da mirno možete koračati ulicom.

Treba kazniti onu zaboravljenu kariku u zaboravljenom Tomislavgradu, na kojem smo ispucali lajkove radi lajkova, koja je odbila pozive roditelja prije pogibije da se postavi ležeći policajac na kobnoj prometnici. Ideja za rješenje duvanjske karike bila je kamera i naplaćivanje kazni. Danas, kada jednog djeteta nema, ne spominje se ni zahtjev ni rješenje.

Tupa filozofija naših promjena je udaranje po džepu. A filozofija ne shvaća našu psihologiju koja nas je operirala od udaranja po džepu. Udaraju sa svih strana, pa samo ojačali, a i država nam gleda kroz prste. Plati pola, pola se prašta, bitno je da se puni blagajna.

Nas, gospodo filozofi, treba udariti u glavu. Jer samo tako možemo natjerati sebe i druge da sasiječemo svih 47 Sanjinovih karika, duvanjsku trojku i općinskog ljubitelja kamera i da tako spasimo ovo malo života. Jer, sjetimo se, mi koristimo tlo ove zemlje. One od kojih tražite nedefiniranu istinu službeno prevoze i oni ne čekaju crvena svjetla. Zeleno za pješake ne poznaju jer oni ne hodaju našim pločnicima.

Postoji negdje pored tebe još jedan Sanjin. Otkrij tko je. Ovaj redak za naslov je tipičan primjer jeftinog navlačenja na klik. A život danas ispada takav, jeftin i sveden na klik. No ustvari je poziv, ako si smijem uzeti za pravo biti propovjednik i pozivač, na prokazivanje svih Sanjina i čišćenje tla po kojem hodamo. Kad već ne možemo udariti na visoku politiku. Jer nisu samo oni svi isti. I mi smo, uzdignutog palca, svi isti. Možda onda ne bude toliko loše živjeti u ovoj zemlji u kojoj nikoga, čini se, ne možete zaustaviti da vas ne pogazi. Na život ili smrt.