Problemi prvog svijeta

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svi koji me mrvicu bolje poznaju znaju da smo i supruga i ja Trekkiji. Znamo razlikovati Delta Flyer od običnog shuttlea, znamo za Aenar i obične plave Andorijance, razlikujemo Talaksijance od Ferengija i Kazonce od Kardasijanaca. Ne sestre Kardašijanke nego Kar... ma nebitno.

Uglavnom, što bi rekao Immanuel Kant, isto veliki ljubitelj Genea Roddenberryja, neke stvari iz Zvjezdanih staza me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam – da su uspjeli snimiti toliko potpuno različitih serijala i sezona, a da nisu makli iz naše galaksije i nisu prikazali guzice i sise... te moralni zakoni koji vladaju u ovoj seriji.

Mislim, riječ je o tipičnim problemima prvog svijeta: kako se svemirski brodovi uvijek pokvare na planetima M klase (“zemljolikima”), zašto sintehol (zamjena za alkohol) može napiti samo goste na brodu i onu prezgodnu preteču Lidije Bačić Sedmu od Devet, dalje, kako rekonfigurirati primarne spojke kad se Kompjuter pošundra (i oni u 24. stoljeću koriste Windows, očito), ali ponajviše, kako primijeniti američko viđenje demokracije na sve ostale vrste i rase u poznatome Svemiru, ali bez kršenja Međunarodnih konvencija o pravima čovjeka i ostalog manje-više čovjekolikog života, poznate kao paradoks Prve zapovijedi koja glasi otprilike: ne zabadaj nos u tuđa posla.

Kako bi pokojni djed moje supruge redovito govorio: “Vjeruj ti, sinko, oni ti ovo sve imaju, samo nama lažu.” Doista, koliko smo mi daleko od ovoga?!

Prva direktiva

Prije nekoliko dana ulazim u taksi, pozdravimo se s vozačem, izbiflamo destinaciju, koja ugodna o vremenu se razmijeni i ostale razbijalice tišine i interpersonalne napetosti. Kad će legenda, ničim izazvan, kaže, primijetio je da se redovito vozimo taksijem i on smatra da ne bi bilo loše da mi sebi kupimo kakvo manje dizelsko vozilo. Ja u čudu gledam, prevrćem računicu, nisam li lud, pred mojom zgradom parkirani veliki sivi dizelski automobil s automatskim mjenjačem po kolektorskim obilaznicama u Mostaru troši litar po sokaku plus litar klima plus litar na sat pojedu haračlije iz MoParkinga... Računam njegovu dnevnicu, mirovinsko, zdravstveno... Stvarno čovjek koji živi od prijevoza putnika mene nagovara da prestanem koristiti njegove usluge.

Taj problem, vjerujem, ne postoji nigdje drugdje osim u Hercegovini. Naoko, dobronamjerna opaska u želji da mi uštedi koju markicu u vremenu krize, ali zapravo riječ je o ozbiljnom kršenju Prve zapovijedi: Ono će meni nametati šta ću ja kupit, šta će mi ono pričat koliko goriva trošim u zimskim uvjetima i koji je limar najjeftiniji! Ja kad odem majstoru sa svojim dizelskim vozilom i kažem mu, otišla mi gumištucna, čuje mi se cincilator, mekeće mi auspuh, majstor mi kaže, ajd majke ti, štaš to mijenjat, znaš ti koliko je novi dio, a polovni sam tražio, ima jedan u Kiseljaku, dok to dođe, ha bu, pošprica mi sve Vedeom (WD 40) i ponovno prišarafi na automobil.

Čovjek bi pomislio da tako skrpljeno vozilo ne može proći na tehničkom pregledu, da ne ispunjava ekološke norme i koješta, ali meni je moj majstor rekao da sam siguran dok god pri ruci imam kilo žice, litar ATF-a i bočicu Vedea. Sve regularno, fer skver, po slovu zakona.

Biti ćete as... Bit ćete asim... Bićete asimilirani

Problemi prvog svijeta kroz kršenje Prve zapovijedi svakodnevnica su u Bosni i Hercegovini. Prvo, mi imamo zakonske okvire na kojima bi nam pozavidjele Norveška i Švedska... doduše, nitko ih ne provodi. Drugo, u Bosni i Hercegovini sve se rotira u trodjelnim ciklusima, osim Milorada Dodika, Ljube Bešlića i Senke iz pjesme Ko te ima taj te nema. Sve ostalo su fidget spinneri. Treće, i najvažnije, ovdje se svak petlja gdje mu nije mjesto.

Ovdje su doktori obično ministri svega osim zdravstva, sociolozi su eksperti za svaku oblast, kulturu, ekonomiju, politiku, poljoprivredu, vjerska pitanja... Osim što su politolozi članovi ekspertnih skupina i raznoraznih povjerenstava za utvrđivanje sukoba interesa. Godinama se reformira Ustav, ali kad stručnjaci iznesu više od stotinu opaski na Ustav, onda se to stavi u ladicu i nastavi se kukati o preglasavanju. Svi bi Dayton mijenjali, nitko ga ne bi konačno implementirao. Miletu je najbitnije što uče bošnjačka djeca u Srebrenici, dok ga zaboli neka stvar što srpska djeca u Hercegovini ne uče čak ni ćirilicu. Bakira više boli tko sve neće u Čavoglave, nego tko će sve za Njemačku (u jednom smjeru). A Dragana više bole glasovi dvadesetak Hrvata iz Goražda nego 60 tisuća mostarskih Hrvata.

Da zaključim, ako niste uspjeli razlučiti iz mojih nebrojenih upadica i replika samomu sebi: Okanite se ćorava posla i gledanja šta je u tuđoj avliji moguće pokvariti, popravljajte što se spasiti može u svojoj! Znači, Prva zapovijed! Ili još jednostavnije, šta tebe briga hoću li se ja taksijem vozati!