Prokletstvo geografije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Geografija u mnogome objašnjava kako se u spoju prirode s antropologijom dogodilo čudo civilizacije, kako je nastala naša povijest. Naravno, sve ovo otkrivamo čak i dok ovo pišem i znanstvenici svakih par godina rasvijetle neki novi zaboravljeni segment naše prošlosti. Ipak, sasvim smo sigurni da znamo kako i baš zašto su nastale četiri velike civilizacije: sumersko-babilonska, egipatska, indska i kineska.

Počevši od najstarije, nastale u Mezopotamiji prije nekih 12 do 13 tisuća godina, sve su one plod spoja privremenog globalnog zatopljenja i ljudske domišljatosti. Prvo su ljudi otkrili pšenicu, zob, ječam, rižu, onda su isto potaknuti globalnim zatopljenjem otkrili rijeke i navodnjavanje, onda su pripitomili prve životinje, ovce, koze, goveda, svinje, razvijaju se zanati, ljudi se specijaliziraju, od ratara i stočara, preko stolara, zidara i naravno sve do onih siledžija milicije i lažljivaca političara. Dalje sve znate, makar smo se modernizirali da letimo nadzvučnom brzinom, i dalje koristimo iste modele društva i vladavine iz drevnog svijeta: neki despotiju, neki demokraciju, neki vojnu, a neki vjersku diktaturu. I to je manje-više to.

Izolirani Novi Svijet

Nisu sva područja imala sreću da se nalaze u klimatski blagotvornom području, ne toliko daleko jedna od drugih pa da kao takva potiču razmjenu dobara, ali i ideja. Pa i sam primjer četiriju velikih kultura drevnog svijeta objašnjava da su tri međusobno bliže (Sumer, Egipat, Ind) vrlo brzo razvile jednostavni sustav alfabeta, koji je izgurao komplicirane piktograme, dok je ona malo udaljenija i izoliranija (zbog Himalaja) i dan danas na kompliciranom pismu s tisućama znakova, i tek rijetki bivaju dovoljno učeni da ih znaju čitati većinu.

No to nije ni približno velika razlika, uzmete li u obzir da su i naranče i barut ipak došli u Afriku i Europu, unatoč izdvojenosti Kine. S druge strane planeta Zemlje bile su nesretne kulture, koje su bile zakinute klimatskim uvjetima kakvi su bili u Africi i Aziji, ali i zakinuti drugim prirodnim pogodnostima, poput žitarica, gdje su imali samo robusni kukuruz, glomazan i otporan, ali s prilično otpada u udnosu na ove ovamo naše žitarice.

Međusobno razuđeno kopno otežavalo je i trgovinu i razmjenu ideja, jer klima nije bila ni slična u Južnoj ili Sjevernoj Americi, životinje su bile drukčije, pa samo se sjetite koliko je drukčiji autohtoni južnoamerički goluždravi pas od ovih naših čupavaca, i tona problema koji su ljudski razvoj usporili za čak nekoliko tisuća godina u odnosu na istu vrstu preko oceana, u Starom Svijetu.

Neka su mjesta ipak toliko prokleta geografijom da nisu dovela ni do sraza civilizacija kao conquistadora i domorodaca u Amerikama, jednostavno su ostala zaostala i danas.

Zubolomci

Neandertalci su naši najbliži rođaci na planeti, i s nama dijele mnogo toga, a ne samo fizičku sličnost. Pod fizička ovdje mislim na sličnost koliko su slični korgi i lovački pas, ono znamo da su oboje psi, ali nisu ni nalik. Tako su kromanjonci, visoki, okretni, dubokoga glasa malim, tromim, piskutavim neandertalcima izgledali poput utvara kada su se prvi put susreli. Neandertalci su, pak, prije došli u Europu i dugo su koristili Balkan kao štit, ovo je područje u ledenom dobu bilo teško prohodno, sa snažnim zimama i teško prohodnim blatnjavim planinama ljeti.

Robusnim neandertalcima to je ipak odgovaralo pa znamo da su imali izuzetno razvijene lovačko-sakupljačke zajednice baš u ovoj prirodnoj tvrđavi (Krapina). No, kad su jednom pronašli put, naročito preko zaleđenog, ali ravnog sjevera, kromanjonce je bilo teško zaustaviti, tako da vrlo blizu tih neandertalskih središta pronalazimo i suvremenu kulturu Vinča-Turdaš.

No taj Balkan ostaje prokletstvo geografije još od posljednjeg interglacijala (u kojem i mi živimo). Stalno je ta prirodna tvrđava gotovo nepremostiva prepreka za nomade, društva, kulture, carstva. Tako su, primjerice, Grci imali tek pokoju vojnu ili trgovačku utvrdu u ovim područjima, i svejedno, stalno na udaru primitivnih Ilira gusara, društva koje je bilo tranzicija između lovačko-sakupljačke i suvremene ratarske kulture. Rimljani su na isti način prije pokorili Grčku, nego sebi susjedni Balkan, i na kraju su se toliko umorili loveći pobunjenike po selima uz rijeku Bassanu da su uspostavili trajnu granicu čim su izbili na čistinu sjeverno od ovog prokletog poluotoka. Bila je to svakako logistička noćna mora. Kada se Carstvo konačno podijelilo na istočno i zapadno, sasvim je logično bilo u ovoj balkanskoj nedođiji nacrtati virtualnu liniju preko hirovite rijeke Drine (primijetite kako granica u Africi ne ide istom linijom).

Od Kulina Bana do našijeh dana

Turci su polomili zube upravo na Balkanu, kojeg su prelazili desetljećima i na kraju se skrasili na jednoj od balkanskih planina (Vojna Krajina). Na isti način im je vlast najprije popucala u Srbiji i Crnoj Gori, a novi okupatori sa Zapada nisu uspjeli proći dalje od Bosne i Hercegovine, a i to samo papirnom igrom Rizika.

Kad je mađarska šapa popucala pod Trianonom, ovdje su se lokalna, uvjetno rečeno plemena, okupila u labavu zajednicu pod Karađorđevićima. Iako je Hitler kasnije za dvanaest dana pregazio Jugoslaviju tenkovima, je li, ipak je riječ o modernim čudovištima, upravo su se ovi divlji brđani sasvim samostalno iskoprcali, bez ozbiljne pomoći saveznika. Naravno, ovdje je svatko polomio zube, i za to uopće nisu zaslužni ljudi, mi smo ipak ostali pomalo zaostali za civilizacijom, prokleti geografijom i čudnom mješavinom neandertalskih i kromanjonskih gena, u svojim izoliranim zajednicama sposobni na najpsihotičnija zvjerstva ljudske povijesti.

Da smo prokleti geografijom, podsjetit ću vas, imamo čak tri alfabeta na ovako malom prostoru, a naranče i mandarine nam je donio tek Edvard Kardelj, a ne Marco Polo. I također, kad vidim kako volimo ratovati i koliko volimo pucnjavu za svadbe i blagdane, vjerojatno smo i barut otkrili tek nedavno, pa nam je još uvijek zanimljiv. Opet, kada govorimo o željznoj zavjesi, nas su ruski ravničarski tenkovi opet zaobišli pa smo i tu bili neki džep socijalizma. Čak i u eri Interneta, bili smo posljednji džep koji je dobio 4G, a ni dan danas nije do nas došao 5G.

Ne znam, ljudi, zašto vi uživate u ovom zaboravljenom vilajetu, možda imate neki fetiš da vas nije obdarila ljudska znatiželja, ali kad se osvrnem i vidim oko sebe zaostali despotizam domaćih lidera i obrazovanje koje se upravo kod nas nije promijenilo posljednjih dva stoljeća, bazirano je na ploči, kredi i bilješkama... Nama nisu potrebna neka smiješna ministarstva za obitelj i demografiju, nama je potreban hrabar iskorak sa ovog prokletog poluotoka. Ne mislim pritom na migraciju put razvijenog Zapada (a posljednjih godina čak je i Istok razvijeniji od nas), nego da pružimo ruku suvremenim dostignućima znanosti, informacija, komunikacija, suradnje, trgovine... Mi konačno moramo prestati postojati kao granica društava, koja neminovno vodi sukobu civilizacija, nego moramo postati most. Smiješno je da smo u 21. stoljeću mi još uvijek prokleti geografijom, zar ne?!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.