Prosto proširena pečenica

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Danas, kada na Dan ružičastih majica, odnosno borbe protiv vršnjačkoga nasilja, oko 500 domaćih uzvanika polaže svečanu zakletvu pred Jean-Claudeom Junckerom da s eurointegracijskog puta nikad ne skrenemo, meni dođe da se zapitam koji to klinac nije valjao u Jugoslaviji i ko nas bre zavadi.

Petsto uzvanika koji su do unatrag koji sat vremena vršili vršnjačko nasilje u globalnim razmjerima. Ako ste zaboravili, za vršnjačko nasilje među odraslima koriste se druga imena: rat, genocid, progon, majorizacija, unitarizacija, izolacija...

Huntagadererz sosajeti

Ima već odavno da sam čuo da je Jugoslavija popucala po šavovima jer su komunisti prelomili preko leđa priprostih seljačina enormni tehnološki napredak kojeg nije pratilo duhovno sazrijevanje Homo Balkanicusa. Neko vrijeme i sebe sam uvjerio da je to tako, da smo čobani u fabrikama, praljudi kojima su dali skupe igračke i da smo sličili suvremenom čovjeku dok nismo skupe igračke pokvarili.

Ali sinoć sam bio na promociji autobiografije Vesne Šunjić, čiji su me britki opisi jugoslavenske zbilje otrgnuli tom uvjerenju. Detalj koji je tu bio presudan su njezini opisi muško-ženskih odnosa u SFRJ, jednako zatucanih od Triglava do Đevđelije, na gotovo istoj razini kao i danas. Dapače, slušajući pozdravne govore nekih tadašnjih top-modela, njihovu tečnu dikciju, njihovu pismenost, promatrajući njihovo damsko držanje i eleganciju, pitam se nismo li upravo danas, u vremenu kada je Internet znanje i bonton učinio dostupnim svima, postali digitalizirani čobani.

Ne bih rekao da u Jugoslaviji na čelu poduzeća nisu bili jednaki krkani kakvi su i danas, opet, ne čini mi se niti da je tadašnja radnička klasa bila neobrazovana pa da bi ih nekako varali i zamajavali. Nikad nisam ni posumnjao da je kriminala bivalo manje, jednako su postojali obični, domesticus lopovi, koji su krali siću po dućanima, švercali cigarete i bijelu tehniku, bivali zatvarani u kazneno-popravne institucije. Jednako su postojali i oni koji su opsjenarskim trikovima činili da nestanu milijuni, i njih su i tada, gle čuda, zvali menadžerima, konzulima, sekretarima... Zapravo, ama baš nikakve intelektualne razlike nema između toga tada i ovoga sada.

Da kažemo da je neka društvena tradicija u pitanju, vidiš kako su Česi i Slovaci gospoda kad se dijele, znaš, to je zato što je Škoda i prije stotinu godina slovila za limuzinu, ni to ne bih rekao. Volkswagen, narodna kola, izmislili su Nijemci, to je onaj isti narod što i danas izgubi mjesec dana u godini gledajući cice, oblokavajući se mladim pivom i daveći se viršlama i pečenim lukom. Jebi ga, pura s pasteriziranim sirom ili švicarsko zelje nakiselo (op.au.raštika), da ne spominjem varivo od tetovca al dente, za takav su krkanluk ovo sve sami specijaliteti. Uostalom, na Velikoj nagradi Jugoslavije (Grand Prix) početkom 20. stoljeća, zabilježeno je da je jednom prilikom Mercedese i Ferrarrije pobijedio Auto Union, danas poznatiji kao Audi. Kraljevina SHS imala je tijekom svog kratkog postojanja najsuvremenije zrakoplovstvo na svijetu, a primjerice veličanstveni Deep Purple odbijao je nastupati nakon domaćeg Smaka. Onda, Selimović, Andrić, Krleža... Prelog. To su sve neporecive činjenice koje dovode ozbiljno u pitanje tezu da su Balkanci primitivci. Pa dobro, koji nam je onda klinac već gotovo tri decenije?!

Reset Primary Couplings

Balkanci ili Južni Slaveni ili koju god geografsku odrednicu upotrijebili za ljude koji obitavaju na ovim ovdje meridijanima i paralelama, nikad nisu bili skloni velikom uznemiravanju, talasanju, buri... O tome svjedoče brojni povijesni dokumenti o seljačkim bunama, hercegovačkim ustancima, nevesinjskim puškama... sve su to nekakvi kratkotrajni prasci nagomilanog nezadovoljsva koje bi više kao kihnulo nakon dugotrajnog suzdržavanja. Za usporedbu, dok je ta kulturna Europa 1848. gorjela, ovdje su se skladale pjesmice banu Jelačiću (karikiram, šta odmah grakćete). No, morate priznati da ljudi ovdje mogu dosta šutjeti i trpjeti, a bijes ih drži kratko. Valjda to ima veze s globalnom tektonikom ploča. Nisu skloni revolucijama.

S druge strane, ti isti ljudi koji ovdje šute i trpe, ili čak ratuju međusobno, odu u treće zemlje i tamo su gospoda, idu na operne premijere, druže se u zavičajnim klubovima dijaspore itd. Itd.

Ima ipak jedan detalj koji je drukčiji u posljednjih dvadeset i kusur godina, a nikada prije nije nedostajao. Pod Ilirima, Rimom, Mlečanima, Turcima, Habsburzima, komunistima... ama uvijek su se znala pravila igre. Znala se i dogma i šizma i ferman i zeman. Znalo se što se smije, a što ne smije. Znalo se tko je kadija, sudija, car, ban, rod, pomozbog...

Danas, 14 sustava i međusobno antagoniziranih modela vlasti u Bosni i Hercegovini dolaze na naplatu. Rasulo, anarhija, kriminal, oligarhija. Uspostavom Daytonskog mira u potpunosti su negirana domaća pravila ponašanja, običajna prava, domaća sudska praksa, domaći sustav reperkusije, represije, sankcije, napola su uvedena neka anglosaksonska prava, neke međunarodne obveze, i to ništa do kraja, ništa implementirano (nešto kao ovaj snijeg posljednjih dana). Ukinuti su rokovi, pobogu!

Dok europioniri polažu svečane zakletve pred drugom Junckerom, ja razmišljam da Bosni i Hercegovini treba novi kao dayton, novi kao ustav, novo kao vijeće ministara. Trebaju joj jasna pravila i jasni zakoni, jasni statuti i jasna izborna pravila, nanovo napisane izborne jedinice... Jebi ga, treba joj sve iznova. Resetirati primarne spojnike ilitiga ugasit'pa'upalit.