Pusto Tursko: Amanet u stvarnosti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, ode u Ankaru da tamo sa Recepom Tayipom Erdoganom razgovara o položaju Hrvata u BiH i novom Izbornom zakonu, nervni slom mogu dobiti svi osim Bakira Izetbegovića. Njegov je otac zaslužan što razgovor lidera dvije države o stanju u trećoj i njenim unutarnjim pitanjima nije prvorazredni diplomatski bezobrazluk: Alija Izetbegović je, što niti je tajna, niti je od jučer, Bosnu i Hercegovinu, prije nego će se s dušom rastati, u amanet ostavio Erdoganu, pa je, zapravo, prirodno o situaciji u istoj toj BiH razgovarati prvo s njim, pa tek onda s njegovim namjesnikom u Sarajevu - Izetbegovićem mlađim.

Bakir Izetbegović učinio je, pak, koliko je mogao i znao da Bošnjake svede na - kako kaže Tarik Haverić u briljantnoj knjizi „Kritika bosanskog uma“ - bosanski muslimanski subjekt: na lutajuću vjersku skupinu preostalu nakon stradanja koje se dogodilo upravo zato što su Bošnjaci htjeli biti politički realiziran narod u neovisnoj, multietničkoj državi u kojoj žive sa Srbima i Hrvatima. Istina, taj proces on nije započeo, ali ga jeste, čuvajući očevo nasljeđe, nastavio, odlazeći svako malo po mišljenje u Ankaru, ukoliko mu već ono ne bi bilo javljeno telefonom kao neki dan.

Službena turska politika ima ogroman uticaj na onu koju u BiH vode mlađi Izetbegović i Stranka demokratske akcije. Posao službene turske politike je i da štiti interese moćnih kompanija iz te zemlje, posebno građevinskih, onih što su samo u dio Srednje Dalmacije, na područje od ruba Šibenika do kraja Zadra, investirale više nego u cijelu bratsku i prijateljsku Bosnu i Harcegovinu. Kapital, znaju svi koji se ne prave budale, ima nacionalnost, dok se ozbiljne nacije, a Turci to jesu, drže pravila prema kojem nema vječnih ljubavi i mržnji, već samo vječnih interesa. Kolinda Grabar Kitarović taj dio priče možda i razumije, pa se zato zaputila Erdoganu da proba nešto isposlovati, ali ostatak, onaj važniji, ili joj nije najjasniji ili se samo pravi da nema pojma.

Turke, u najkraćem, za položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini libo racku. Misija tamošnje politike je, o čemu je sve lijepo pisalo u beogradskim novinama nakom Erdoganove posjete Vučiću i Srbiji – u koju, uzgred, Turska ulaže više nego i u BiH i u Hrvatsku – je takozvano historijsko pomirenje Bošnjaka i Srba. Također, današnjoj Turskoj malo, ako išta, znači to što je zajedno sa Hrvatskom u NATO-u iz kojeg je na privremeni rad na Pantovčak došla i Kolinda Grabar Kitarović.

Prvi i najvažniji saveznik Erdoganove Turske na velikoj sceni, tamo dakle gdje je Bosna i Hercegovina sa svim svojim mukama važna koliko i Trinidad i Tobago bez muka, je Putinova Rusija čiji je kapital, i to golem, duboko u Hrvatskoj, u strateški važnom energetskom sektoru i, onako usput, u hotelijerstvu. Isti taj kapital, onaj što nema veze sa brojem kreveta i vanpansionskom potrošnjom, zašao je i u BiH, ali ne samo preko Republike Srpske: uveli su ga HDZ i Dragan Čović vjerujući kako će oni upravljati njime, a ne obrnuto, te da zbog toga neće završiti u diplomatskoj izolaciji što je uvijek početak puta prema kraju igre. To što put može biti nešto duži, u suštini ne znači ništa. Zna to Čovićev omiljeni saveznik Milorad Dodik, kojeg je, nakon što se preozbiljno shvatio i po stoti puta pretjerao, počela odbacivati i Srbija. Između njenih i interesa SNSD-a, Aleksandar Vučić je odabrao Srbiju, baš kao što će, ako bude prinuđena, Kolinda Grabar Kitarović između stvarnih interesa Hrvatske i Hrvata u BiH koje je u svoje vlasništvo upisao Čović, odabrati prvo i bez zadrške.

Predsjednik Turske i predsjednica Hrvatske sastali su se, što jest - jest, srdačno u Ankari i lijepo porazgovarali. Uskoro će Kolinda Grabar Kitarović i u Sarajevo, da se malo vidi sa Bakirom Izetbegovićem. I svi će biti zadovoljni. Misli se na njih troje. Sultanu se došlo na poklon, Kolinda Grabar Kitarović je izvela predstavu o tome da kao nešto radi, a Bakir Izetbegović će dušmanima pokazati kako njegova savezništva sprječavaju dalje podjele, raspad zemlje, bla, bla...

Spektakularni su uspjesi samozvanih nacionalnih lidera u Bosni i Hercegovini. Jedan je svoj narod povjerio na upravljanje Turcima, drugi od svog napravio nevažnog pijuna u igri velikih i performansima onih što se tako doživljavaju, a treći sunarodnjake sveo na statiste u proslavama koje samo njemu znače i trebaju. Što bi rekao direktor Crne Gore Milo Đukanović, kada mu je ono opozicija pravila buku u parlamentu: „Bravo kreteni“.