Umjesto epitafa

Predsjedniče, što je ostalo?

Problem je ipak taj što su mnogi ferali u međuvremenu zgasli, mnoge se lučonoše pretvorile u sivu masu, ljudi puni duha izdušili u ordinarni proljev, a aktivisti u transferima sezone promijenili aktivizam za političku prdimahovinu.
Kolumna / Kolumne | 11. 01. 2018. u 09:39 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Politički vic i lijenost zadnji su bastioni otpora. Ovo mi je u zadnje vrijeme omiljena izreka iz vlastitog repertoara. I dok lijenost nazivno uopće nije vrlina, ali je svakako odraz određenog nivoa inteligencije, vic je vrlina, i to kakva! Spoj inteligencije i suhog znanja, okrunjen pravovremenim ubodom. Pogotovo ako je politički nekorektan, ali pritom ne vulgaran, nego znalački ubačen kao ubitačan  centaršut u šesnaesterac drito na glavu centarfora.

Lijenost dobro dođe u slučaju kada te netko hoće „na buku“ napaliti na bogzna kakve gluparije, igrajući na kartu primarnih nagona za opstankom, a ti baš ono k'o stara balega, maksimalno što možeš dati dok te uporno lože je nekakav pusti dim, a i to više kao sredstvo mimikrije u glasnoj gomili. Lijenost ti priječi napaljivanje na epske i sudbonosne parole s povijesnom težinom  i frazama ispunjene „jasne poruke“ koje emitiraju oni koji su već u nekom razredu srednje odlučili ništa konkretno ne raditi, osim baviti se usponom na političkoj ljestvici, pa kojim god putem.

Bazni imunitet organizma

Lijenost te još u ranoj fazi razvoja takvih okrene u pravcu dijametralno suprotnom njihovom, zijeva ti se na njihova ušminkana i uokvirena sranja i zaboli te za grozničavo uvlačenje u šupak onima koji su u hijerarhiji postavljeni malo više. Lijenost te sačuva od štetnih utjecaja više nego briga za vlastito zdravlje, jer briga je stres, a lijenost je sama po sebi čilanje. Tako da ni sam više ne razumijem one koji su je svrstali u grijehe, lijenost je po meni više vrlina.

I dok je lijenost zadnji bastion obrane, vic je već ofenzivna radnja. Vic je mavaši geri direktno u glavušu svima onima koji misle da spavaš, da ne vidiš, da ne shvaćaš. Vic je otpor, vic je uvezana kodirana poruka koja se šalje od čovjeka do čovjeka i lagano, ali sigurno nagriza naizgled kompaktnu i monolitnu postavku društva, izjeda je poput crva grizući isprva najmekše dijelove, naizgled benigne i bez kojih se može, ali vremenom prokrči čitavu mrežu nakon koje i oni nedodirljivi postanu dodirljivi i obični.

Sve je dobro dok ne navale  vicajzle

Još kao klinac sam shvatio, a bijaše to negdje na prijelazu iz osamdeset pete u šestu, da neće Branko, Todo, Milka i Munib još dugo, jer su vicevi o njima postali sve češći, nisu se više krili ni od nas dječurlije, a samo godinu dana prije pričali su se rijetko i ispod glasa. Znate već da su i zidovi imali uši. I tako, kako su osamdesete galopirale čak i do prije nekoliko godina nedodirljivi Tito počeo se polako, ali sigurno povlačiti po vicevima, isprva kao cameo u vicevima o Jovanki, ali nije prošlo dugo pa i on dobi vlastiti serijal. Posthumno i to ne od omladine u koju se sumnjalo, nego od prdonja koji su za njim naricali najviše od svih. Tu je već svima bilo jasno da stvari nepovratno klize. Naravno, na kraju je u sve uletjela bagra i iscipelarila mrtvaca, što već nije fino, ali je uobičajeno na našim prostorima. I ne samo našim.

Novi su također izgledali monolitno. Urlalo se i pucalo. Zidovi su opet dobili uši i mnogo toga je podsjetilo da će se opet morati pričati isti vicevi, samo s drugim imenima. No, baš kao ni prošlima, ni novima nije bilo do šale. Na moment se učinilo da su to oni isti i da imaju iste metode. Suzbijali su šalu  tamo gdje su je drugi zbijali, ali opet su vicevi, parafraze, provale, dosjetke i čitavi urnebesni članci lako bježali u javnost. Sjećam se još uvijek dobro  doba Ferala, devedesetih dok je još bio crno - bijel, ali sijao u tisućama boja. Kasnije mi je prestao biti smiješan, jer je prelaskom u kolor postao strašno crno – bijel. I poruga samom sebi. Ali, devedesetih je sjajio kao lampa u zimskoj noći. I bilo je jasno da je monolit porozan i da vic grize li grize...

Šutiranje zombija

Problem je ipak taj što su mnogi ferali  u međuvremenu zgasli, mnoge se lučonoše pretvorile u sivu masu, ljudi puni duha izdušili u ordinarni proljev, a aktivisti u transferima sezone promijenili aktivizam za političku prdimahovinu. I bez obzira što zidovi više nemaju uši, bar ne onako velike i strašne i što vic nikada nije lakše ispričati i proširiti, nešto strašno se događa i svjetla su gotovo zgasla.

Unatoč svemu  još uvijek vjerujem da neke svijeće nikada ne gore uzalud, makar dobri učitelji prečesto rađaju loše učenike, genijalni umovi zadrte sljedbenike, a mudri oriđinali samo blijede kopije. Vjerujem da  nedodirljivost svedena na nivo inteligentne zajebancije liječi, pruža šansu mozgu da diše punim i da barem relativizira kad ne smije ili ne umije oštro odsijeći, da bar škilji kad ne umije gledati...

Jesmo li se za ovo borili?

Ali, ono što me zapravo brine je da danas nema viceva koliko ih treba biti. A i ono što postoji loše je i mlako. Možda je to zato jer je sve postalo jedan veliki loš vic. Tragikomična stvarnost jača od svakog britkog vica amortizira svaki pokušaj kao što morska voda učini svaki tvoj zamah ili korak grotesknim. A ni lijenost nije što je bila i ljudima više nije mrsko pokupiti stvari i otići. Umjesto da okrenu u miru i dostojanstveno guz i prdnu im pod nos, saspu brutalnu šalu direktno u facu, oni u tišini i nedostojanstveno cure u daljinu. A na licima izraz kao da nikada nijedan vic nije niti ispričan, kao da niti jedan monolit nikada nije pao, kao da sve što je bilo, bilo je nekad...

Kopirati
Drag cursor here to close