Put očajnika: Postoji li migrantska kriza u BiH?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ako je suditi prema aktuelnim događanjima na granici između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, odgovor na pitanje iz naslova je, naravno, pozitivan. No, ako se malo osvrnemo u prošlost, pogledamo migrantske rute i ciljeve, te se prisjetimo prakse susjednih zemalja, pogotovo Hrvatske iz vremena kada je premijer bio Zoran Milanović, a ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, vidjet ćemo nešto sasvim drugo.

„Trenutačno sam u Bosni i Hercegovini, zemlji koja ima tri predsjednika, srpskog, hrvatskog i muslimanskog. Tu smo zaglavili i ne možemo ni naprijed ni nazad. Nemamo izbora nego doći na granicu i reći: Mi smo ljudska bića i imamo ljudska prava. Sve što tražimo jest da nam se otvori granica, da moj muž, dijete i ja možemo nastaviti putovanje u bolju budućnost“, rekli su reporterima zagrebačkog „Jutarnjeg lista“, Iranac Magi Daiani i njegova sunarodnjakinja Megara Rezai.

Njihova je nacionalnost u ovom slučaju puno važnija od, recimo tako, regionalno atraktivne priče o zemlji tri predsjednika: Iran, naime, nije još jedna od uništenih država urušenog društva, nije ni blizu siromaštva kakvo vlada u Afganistanu ili dijelovima Afrike, ali nije, daleko od toga, zemlja slobode, niti se u nekim njegovim dijelovima može kvalitetno živjeti kao u, primjera radi, okolini Hamburga.

Magi i Megara su, očito, ekonomski migranti, kao i većina onih što pokušavaju probiti blokadu hrvatske granice. Bosna i Hercegovina je, to mi znamo, a i oni su očito naučili, posljednje mjesto na svijetu na koje se bježi od siromaštva i u kojem se traže građanske i sve druge slobode, vrhunska zdravstvena zaštita, izuzetno obrazovanje i mogućnost dostojanstvenog života od vlastitog rada.

Mi smo, drugačije rečeno, neuređeni hodnik na njihovom dugom putu ka Zapadu, ka Austriji, Njemačkoj i zemljama Skandinavije; onim mjestima ka kojima je već, prošavši i kroz Hrvatsku, otišlo na stotine hiljada izbjeglica, ekonomskih migranata, svakakvog svijeta optuženog da će destabilizirati regije i države ka kojima ide upravo zato što su stabilne i jer u njima kao takvim želi živjeti.

Prije tri godine Hrvatsku je na sličan način kao BiH sada – dakle tako što je policija Srbije dovodila migrante do svojih zapadnih granica i jednostavno ih puštala – pogodio puno veći  migranatski val. MUP Hrvatske je sa Crvenim križem i volonterima dočekivao putnike – njih preko 600.000 ukupno! - pružao im prvu pomoć, hranio ih, oblačio i vozio do Slovenije. Bio je to i human i mudar način da se umanji broj tražitelja azil u Hrvatskoj, jer bi svi sa takvim statusom, u slučaju hapšenja pri ilegalnom ulasku i neku drugi zemlju, bili vraćeni tamo gdje su registrirani kao - tražitelji azila!

Istina, tada su za prijem bile puno otvorenije Njemačka i Austrija, pa je Hrvatska zapravo prebacivala problem sa svojih istočnih granica do one sa Slovenijom, gdje su se svakodnevno ponavljale slike poput ovih iz Krajine. Nešto malo migranata je usput zatražilo azil, ali su mahom kasnije nestali: ilegalno su otputovali tamo gdje su zapravo i pošli.

BiH se na balkanskoj ruti masovnih seljenja našla slučajno – zbog evroposkog i posljedičnog hrvatskog zatvaranja granica, ali i dužine svoje, slabo kontrolirane granice sa Srbijom - da bi tek nekoliko hiljada migranata namjerno postalo problem.

Sjećate se, naravno, pa nije to bilo prije sto godina, dramljenja oko seljenja njih dvije – tri stotine ka Mostaru gdje su, kao, trebali destabilizirati većinske hrvatske krajeve.

Pamtite, valjda, sulude torije Milorada Dodika o bošnjačkoj spremnosti da se udomi 150.000 muslimana sa Bliskog istoka, pa da ih se dodjeljivanjem državljanstava učini bitnim statističkim podatkom i glasačkom bazom. (Dva je važna detalja, međutim, teško izvući iz memorije. Prvi je da su migranti iz Srbije usmjereni ka granici sa BiH, a drugi da su svi, ali svi, prešli bez zadržavanja preko Republike Srpske. O svemu tome je, je li, Dodik glasno šutio.)

Bošnjačka politika se u vrijeme najveće histerije umjesto organiziranjem privremenih i uslovnih smještaja za prolaznike, koristila srpsko-hrvatskim strahom od migranata da svoje oponetne prikaže islamofobima i na tome, naravno, profitira - nadajući se, kao i obično, da će se problem riješiti nekako, najbolje sam od sebe i svakako prije zime koja, evo, dolazi.

Scene kojima svjedočimo, od očajnih uvjeta smještaja prolaznika, preko lova na njih po ulicama, pa do nasilnog pokušaja odlaska dalje, posljedice su saučestvovanja u proizvodnji problema koji – i to je odgovor na pitanje iz naslova – BiH nema sa migrantima, već ga migranti imaju sa Bosnom i Hercegovinom, zemljom u koju su preusmjereni, u kojoj ih želi ostati malo, ako i toliko, i iz koje, uostalom, bježe i njeni građani. Oni što, kao i putnici iz Iraka, Afganistana, Maroka, Kosova, Sirije i tako redom, ne idu ka Zapadu da ga pokvare, već da sebi život učine boljim.

To što među njima, kako našim, tako i tuđima, ima ološa, ne znači da će svi do kraja puta postati sitni lopovi, šverceri, silovatelji i manijaci raznih profila. Da migranti predstavljaju opasnost po razvijene države, tih država ne bi bilo. Profesor ekonomije i javnih politika, sir Paul Collier je izračunao kako je „međunarodna migracija iz siromašnih u bogate zemlje naglo porasla u periodu od 1960. do 2000, sa manje od 20 na preko 60 miliona. Također, rast se neprekidno ubrzavao sa svakom narednom decenijom…“. U istom tom periodu, razvijene se zemlje postajale još razvijenije, politički stabilnije, prošle fazu kapitalizma blagostanja, kreirale ih ili se okoristile neoliberalizmom i globalizacijom -, procesima u čijem je korijenu masovno migriranje.  

„Prva važna činjenica je groteskno velika razlika u prihodima između siromašnih i bogatih zemalja, koja će se uz sadašnje stope globalnog rasta održati bar još nekoliko decenija. Drugo, migracija ne može značajno umanjiti postojeću razliku jer su mehanizmi povratne sprege previše slabi. Treće, dok traju migracije nastaviće se i akumulacija dijaspora. Zato će razlike u prihodima potrajati, a podsticaji za migraciju ojačati. Otuda slijedi da će migracija iz siromašnih u bogate zemlje nastaviti da se ubrzava. Međunarodna migracija ne može dostići stanje ravnoteže u doglednoj budućnosti: svjedoci smo početka perioda disbalansa epskih razmjera“, piše Collier u knjizi „Exodus“, objavljenoj 2013. godine, dakle još dok smo mi o migracijama znali manje nego danas kada nemamo pojma, ali nas to ne sprječava da imamo višak stavova i deficit volje da se ozbiljno bavimo traženjem rješenja za očiti problem koji neće nestati kako se i pojavio - iznenada.

Mi smo ove 2018. među posljednjima na balkanskoj ruti, postali „svjedoci početka perioda disbalansa epskih razmjera“. Sudionici smo odavno: otkako smo ono naučili šta znači riječ dijaspora i kako od rođaka iz razvijenih zemalja najlakše primiti deviznu uplatu, istu onu koju će, kada probiju granice, svojima slati Magi i Megara.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.