Festival demokratije: Nedjelja je najtužniji dan

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Puno toga što treba znati o ovom, sedmooktobarskom, kao i svakom narednom – kako bi to majstori fraza rekli – festivalu demokratije u Bosni i Hercegovini, sažeo je osnivač i glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne, Senad Avdić, u jednu sentencu - onu prema kojoj zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu: da pobijedi na izborima u BiH.

Zbilja, zašto bi neko punoljetan, radno sposoban, nedokazano medicinski lud, želio pobijediti na izborima poslije kojih ga čeka pakao?

Prije svega, u BiH se i ne može pobijediti, već se samo može biti jedan od pobjednika koji onda sa ostalima, sa kojima se najčešće ne slaže ni oko toga koliko je sati, mora formirati neke parlamentarne većine, entitetske vlade, Vijeće ministara... Kao što znamo, to traje li traje, a kada se jednom dogodi uopće ne mora značiti da se koliko sutra sve neće raspasti i vratiti na početak.

Pred pobjednicima i ovih, kao i svih ranijih izbora, stoje problemi kosmičkih dimenzija. Poznati hercegovački glumac, Zdenko Jelčić, kazao je u jednom skorašnjem intervjuu kako postojanje problema podrazumijeva i postojanje rješenja. Vjerovatno ima pravo, samo što to važi u složenoj zemlji u kojoj je proveo duži niz godina, dakle Švicarskoj. Ovdje, u BiH, postojanje problema podrazumijeva stvaranje još jednog, kako se ne bi moralo baviti prethodnim.

Uglavnom, ko god u nedjelju „pobijedio“, u opisu posla ima riješavanje pitanja izbornog zakona, provođenje sudskih odluka u predmetima Božo Ljubić, Jakob Finci, Dervo Sejdića i još poneko. Zatim je tu i pitanje ovlasti entiteta i države. Pa onda vanjske politike koju BiH, htjela ili ne, mora imati. Slijede, zatim, nikakvi odnosi sa susjedima: sa Hrvatskom čija se vlast stavila u službu Dragana Čovića i sa Srbijom koja bi ponedeljkom mijenjala teritoriju s Kosovom, a od utorka granice Bosne i Hercegovine.

Sa svim se time valja baviti nakon što je Rusija pretvorila Republiku Srpsku u svoje istureno odjeljenje, bivši šefovi bivšeg KGB-a zašli u Hercegovinu, dok je Bakir Izetbegović u ime ljubavi prema Recepu Tayipu Erdoganu zanemario sve veze sa Bruxellesom, Berlinom, Londonom, Parizom, Washingtonom...

Ne treba, naravno da ne treba, zanemariti ni to koliko se veliki svijet promijenio u posljednjih desetak godina i ko s kim, kako i zašto sarađuje, prekidajući višedecenijska savezništva zbog novih ljubavi na prvi interes. Uglavnom, Njemačka i Francuska ne mogu smisliti Ameriku, Amerika komplet Evropsku uniju iz koje se Velika Britanija izvlači, dok se Erdogan uvlači Putinu, a obojica sklapaju paktove sa Iranom.

Pod nebesima koja nisu iznad nas je, fakat, veliki nered, kako bi rekao drug Mao Ce Tung, ali ni pod suncem ovdašnjeg neba nije ništa bolje. Ustvari je gore. Ko god zna nešto raditi, on se hvata Njemačke. Ko ne može bez rodnog kraja, taj radi za bijednu platu od koje može živjeti i sedam dana. Zdravstvo je baš onakvo kakvim ga je nekada zamišljala Sebija Seka Izetbegović. Školstvo je dosta gore. Sve o pravosuđu govore dva oca, Muriz Memić i Davor Dragičević, koji ubice svoje djece traže sami. I sa ovo autoputa za koji je Milorad Dodik još malo zadužio prezaduženu Republiku Srpsku, BiH ima očajnu cestovnu infrastrukturu. Penzionera na rubu gladi ima koliko i nezaposlenih, a njih ima u rekordnom broju, iako su javne firme nakrcane stranačkim vojnicima, baš kao i administrativni aparat od najmanje općine, do Zgrade zajedničkih institucija BiH.

Prije i poslije svega je ono što se zove Odbrambeno-oslobodilački, Domovinski, odnosno Otadžbinski rat. Prekinuti vojni sukob na čijem su kraju priznate tri vojske kao, praktično, regularne i poslije kojeg samo slijepi ne vide da su prostori tri dominantne entičke politike definirani čizmama iste te tri različite vojske.

„Bilo koji Amerikanac koji je spreman da se kandiduje za predsjednika bi trebao automatski, po definiciji, da bude diskvalifikovan u pokušaju da to ikada više učini“, rekao je pisac i scenarist Gore Vidal. U prevodu na službene jezike Bosne i Hercegovine, to glasi: „Bilo koji građanin BiH koji je spreman da preuzme dio vlasti bi trebao automatski, po definiciji, da bude diskvalifikovan u pokušaju da to ikada više učini, jer ili treba hitnu hospitalizaciju ili ne planira raditi ništa od onoga što obećava“.

Biti vlast kod nas, osim što podrazumijeva transparentno bavljenje raznim ilegalnim radnjama, znači i raditi na pronalasku opravdanja za neučinjeno. Istina, nije to ni teško: uvijek i za sve mogu biti krivi Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, zavisi ko i odakle gleda. Biti opozicija, e to je već ugodnije samo što to, kao, niko neće.

Neko zlonamjeran bi mogao reći da je podnošljiv gubitak na izborima jedna od onih hiljadu želja zdravih. Neko drugi, evo recimo Željko Komšić, to zna objasniti svojim primjerom: poslanik koji nije progovorio na sjednicama uredno je, svakog mjeseca, pa tako godinama, dobijao pet hiljada i nešto maraka. Primanja, treba naglasiti, ne zavise od toga je li njihov sretni dobitnik na poziciji ili opoziciji, samo što ove druge niko ne pita ama baš ništa, dok bi, recimo, Barišu Čolaka žena mogla priupitati šta je tačno radio dok je bio vlast i zarađivao mrvicu manje od sedam hiljada maraka. Svaki mjesec i neto, da ne bude zabune.

I ovi su, kao i prethodni i oni prije njih izbori, proglašeni historijskim. Historija je, međutim, svoj posao ovdje davno obavila. I ostavila takve posljedice da je svako očekivanje neke značajne promjene na bolje jednako kao i vjerovanje da će Narodna skupština RS izglasati ukidanje Republike Srpske, da će Bošnjaci plebiscitarno podržati odvajanje tog i stvaranje hrvatskog entiteta ili da će Hrvati listom glasati za zagovornike građanske države.

„Rat je politika s krvoprolićem, a politika je rat bez krvoprolića“, rekao je već pomenuti drug Mao. Malo ko to može potvrditi kao građani zamlje koji će u nedjelju izabrati preplaćene vojskovođe i njihov rezervni sastav za rat koji nije završen u Daytonu, već je tek tamo započeo. I, hvala na pitanju, trajat će još dugo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.