Mjerenje svijeta: Zemlja u kojoj vrijeme stoji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Živahna je bila ta 1969. Prošle su dvadeset i četiri godine od kraja Drugog svjetskog rata, najvećeg, najgoreg i najbrutalnijeg u bogatoj povijesti ljudskog istrebljivanja. Život je, kako se to kaže, išao dalje. Vrijeme, kako se to isto kaže, nije stajalo.

Na petom Kongresu Centralnog komiteta Saveza komunista BiH formalizirana je jednakopravnost Muslimana u Bosni i Hercegovini. Potpisan je sporazum o saradnji Socijalističke federativne republike Jugoslavije i Savezne republike Njemačke. Francuski predsjednik Chareles de Gaulle daje ostavku, a njemački kancelar postaje Willy Brandt. Neil Armstrong je zakoračio na mjesec, dok su u Ljubljani štrajkovale privatne kamiondžije. Televizija Sarajevo počela je emitirati program. Jovanka Broz otvorila je bolnicu za reumu u Fojnici. Za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država izabran je Richard Nixon. Moamer el-Gadafi je odabrao da on bude vlast. Osnovana je Organizacija islamske konferencije, dok je Concorde obavio prvi supersonični let. Čehoslovaci brane svojim građanima putovanja u SFRJ – Amerikanci ne: u Beograd, s Mjeseca i preko SAD-a, dolazi posada Apolla 11. Edson Arantes de Nascimento, za prijatelje Pele, postigao je 1.000 gol, dok je u Sarajevo premijerno prikazana „Bitka na Neretvi“. Gastarbajteri su u Jugoslaviju poslali 250 miliona dolara. I da, uz još štošta, rodio se Robert Prosinečki, što za ovu priču uopće nije nevažno.

Živahna je, vidimo, bila ta 1969.: svijet, cijeli svijet, živio je u njoj, a ne u ratu završenom prije dvadeset i četiri godine. Ljudi su hodali po Mjesecu, Led Zepellin snimao prvu ploču, Beatlesi su slikani kako prelaze ulicu, želimir Žilnik je dobio Zlatnog medvjeda u Berlinu, održan je i Woodstock, onaj američki, ne onaj u Širokom Brijegu...

Godina je 2018. i vijest u Bosni i Hercegovini je da su Kenan Bajrić i Julijan Madžar otišli na utakmicu. Nisu oni, Bajrić i Madžar, neki nogometni fanatici koji su potegli do, recimo, Argentine, da vide kako Independiente, klub u kojem su nekada igrali Kun Aguero, Jorge Burruchaga, Diego Forlan, Faryd Mondragon i tako dalje, na svom terenu gubi od drugoligaša Brown Adrougea i ispada iz nacionalnog kupa.

Kenan Bajrić i Julijan Madžar bili su na utakmici u Zenici. Gledali su susret reprezentacija Bosne i Hercegovine – koju vodi Robert Prosinečki, rođen, je li 1969. – i Austrije čiji je kapiten, što također nije nevažno, srpske nacionalnosti i zove se Marko Arnautović: „Srbin sam, ali ne mrzim ni Bosnu, ni Hrvatsku niti bilo koju drugu slavensku zemlju. Razumijem da ljudi na Balkanu i dalje misle da smo u ratu, ali za mene rat više ne postoji“, rekao je prije meča.

Da su Kenan Bajrić i Julijan Madžar, recimo, automehaničar i vodoinstalater, njihovo dugo putovanje od trideset i dva kilometra iz Kiseljaka u daleku Zenicu, niko ne bi zabilježio. No, Kenan efendija Bajrić i fra Julijan Madžar su vjerski službenici: prvi je glavni imam Medžlisa u Kiseljaku, dok drugi služi u okolici Travnika. Obojica navijaju za Bosnu i Hercegovinu. I to je - vijest.

Od kraja sukoba u kojem su Bajrići i Madžari bili na dvije različite strane, pa do fudbalskog susreta na Bilinom polju, prošlo je isto godina kao od kraja Drugog svjetskog rata pa do, recimo, potpisivanja sporazuma o saradnji između Jugoslavije i Njemačke, slijetanja Apolla na Mjesec i dolaska Jovanke Broz u Fojnicu. No, i nakon te, tačnije ove dvadeset i četiri godine, vijest je da su jedan imam i jedan fratar otišli gledati selekciju zemlje u kojoj su obojica rođeni.

To što su postali priča za novine ništa ne govori o Bajriću i Madžaru: oni, naime, znaju da je svaki navijački odabir, osim ako nije posljedica nerazblažene mržnje, legitiman i ne mora nužno imati negativne posljedicu. Uostalom, francuski napadač Antoine Griezmann nije slavio golove koje je postigao Urugvaju na posljednjem Svjetskom prvenstvu, jer je navijač Urugvaja!

„Svijet je pun gada, krštena i nekrštena“, kaže Madžar, ali ne Julijan, već Mustafa, onaj iz pripovjetke Ive Andrića. Svijet je, ovaj naš, možda ne pun, ali u njemu ima i onih što nisu gadovi. Njima ne treba objašnjavati da imam i fratar nisu neprijatelji po prirodi stvari, niti da, eto, fra Julijan, time što navija za Bosnu i Hercegovinu nije manje Hrvat, baš kao što nije manje Bosanac i Hercegovac ako navija i za Hrvatsku.

Nemaju Bajrić i Madžar problem ni sa sobom ni svaki sa svojim identitetima i odabirima. Društvo koje u tom njihovom, sasvim običnom odlasku na stadion vidi veliku vijest, itekako ima. Kao što ima i sa kalendarom u kojeg džaba gleda, jer mu dvadeset i četiri godine – što je bilo dovoljno i čovjeku da stane na Mjesec i Jugoslaviji da se dogovori sa Njemačkom i inženjerima da naprave supersonični avion – traju kao jedan dan. Onaj prvi nakon prekida borbi. U tom društvu se misli „da smo u ratu“. U svijetu Bajrića, Madžara, Marka Arnautovića, Roberta Prosinečkog i njegovog tima, taj „rat više ne postoji“.

Na našu žalost, taj je svijet mali.    

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.