Godišnjice: Privremeno aranžiranje historije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zahvaljujući Boži Ljubiću, zastupniku u Saboru Republike Hrvatske i predsjedniku Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora BiH, ortopedu i bivšem ministru saobraćaja u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, višestrukom povratniku u krilo Dragana Čovića, vojnici HVO-a konačno su saznali za šta su se borili od 1992. do kraja 1995, s akcentom na sezonu 1993./'94. Znaju, nakon toliko godina, čuvari iz Dretelja i Heliodroma zbog čega su maltretirali zarobljenike. Obaviješteni su Jadranko Prlić i ostali zašto im je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju podijelio ukupno stotinu i jedanaest godina robije. Javljeno je, konačno, obiteljima žrtava od Ahmića do Grabovice, od Kraljeve Sutjeske do Stoca, kako se zvalo ono zbog čega i sada idu na groblja i mezarja.

Hrvatska Republika Herceg-Bosna, čijih je dvadeset i pet godina od osnivanja obilježeno u sklopu predizborne kampanje HDZ-a - pardon, obilježeno u Mostaru onako, jer se potrefio datum - bila je od 1993. kada je proglašena, pa do 1994. kada je ugašena: privremeni administrativni aranžman namijenjen ugradnji u temelje dva mirovna sporazuma, jednog napisanog u Washingtonu i drugog sklepanog u Daytonu.

Da, upravo to, privremeni administrativni aranžman sa, posljedično, privremenom vojskom, policijom, vladom, parlamentom, valutom, zastavom, grbom, teritorijem, zakonima, tuđim u logorima, svojim ranjenim i mrtvim...

Tako je, da se još jednom naglasi, nije loše, trebat će, Božo Ljubić, zastupnik u Saboru Republike Hrvatske i predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora BiH, ortoped i bivši ministar saobraćaja u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, višestruki povratnik u krilo Dragana Čovića, opisao HR HB u Mostaru, na obilježavanju četvrt stoljeća otkako je ono Mate Boban u Grudama proglasio njeno osnivanje.

E sada, zamislimo dvije scene, nije puno, a nije ni teško. U prvoj, Božo Ljubić u funkciji nečega, stoji ispred postrojenih vojnika HVO-a i drži im motivacijski govor pred odlazak u borbu protiv, recimo, neke brigade iz sastava Trećeg korpusa Armije BiH. Nije lako ni njemu ni njima: on zna da svaki, ali svaki od vojnika, u najboljem slučaju, jer je u ratu naprosto tako, ima pedeset posto šansi da se vrati živ i čitav. U istom procentu je mogućnost da svaki, ali svaki od njih, izgubi nogu, ruku ili glavu. Godina je, recimo, 1993., mjesec neki pri njenom kraju i odavno se naučilo da rat nije američki akcioni film u kojem mine zaboravljaju eksplodirati, granate samo prave buku, a puščana zrna promašuju po kućama.

Uglavnom, vojnici su u stroju i Ljubić im objašnjava da će ih povijest pamtiti kao junake privremenog administrativnog aranžmana. Ako bi taj dan preživio, ispunio bi sve uslove iz konkursa za upražnjeno radno mjesto Supermana.

U drugoj sceni, Božo Ljubić je u bolnici, nekoj bolnici, može u Novoj Biloj, ali će prije biti u Posušju, jebi ga, sigurnije je. Stoji na vratima sobe u kojoj su na krevetima ranjeni u borbama sa, recimo, nekom brigadom iz sastava Četvrtog korpusa Armije BiH. Jedan nema nogu, drugi ruku, treći zna da će do kraja života biti prikovan za invalidska kolica, za četvrtog diše aparat, peti shvata da je super prošao kada je dobio metak u desnu stranu pluća i pet-šest gelera od ručne bombe u lijevu potkoljenicu. Božo Ljubić, inače doktor, tumači im da će njihovu žrtvu vječno pamtiti privremeni administrativni aranžman, pa mak bio i stotinu puta privremen. Ako bi taj dan preživio, Batman bi dao ostavku i ustupio mu i plašt i auto.

Herceg-Bosna je bila privremeni administrativni aranžman u istoj mjeri u kojoj su se Srbi u Brčkom borili za distrikt, Vojska Republike Srpske za entitet u Bosni i Hercegovini, a Armija BiH za to da njena politička platforma u Ljubuškom i Trebinju vrijedi koliko i islandski zakon o upotrebi duhanskih proizvoda.

Ništa se u Bosni i Hercegovini tako temeljito ne slavi kao porazi i o ničemu se tako često ne laže kao o pobjedama kojih nema.

Slave, dakle, Srbi to što su na malo više od pola teritorija BiH em rijetki, em politički nevažni i što su u, recimo Sarajevu, čija su i historija i klultura bez njih nezamislivi, toliko brojni da spadaju skoro u statističku grešku. Slave i to što imaju Republiku Srpsku – entitet u Bosni i Hercegovini.

Slave, zatim, Bošnjaci opstanak Bosne i Hercegovine, države u kojoj jesu politički narod, samo što ih se u Grudama i Modriči pita, a i to slučajno, koliko je sati. Slave, naravno, i Armiju BiH koja, kako je jednom rekao Bakir Izetbegović, nije izgubila niti jednu značajnu bitku. Srebrenica je, ispada, dobrom voljom najbrojnijeg naroda ostala u Republici Srpskoj, zajedno sa Memorijalnim centrom Potočari.

Slave, bilo neki dan u Mostaru, i Hrvati godišnjicu osnivanja privremenog administrativnog aranžmana zbog kojeg se, takav vakat bio, morala i glava izgubiti.

Ima, kažu ozbiljni ljudi, u Srednjoj Bosni kafana u koju je ulaz zabranjen ženama, djeci i civilima. U njoj po cijele dane sjede bivši vojnici Armije i HVO-a iz tog kraja, dakle nekadašnji smrtni neprijatelji, piju, svađaju se oko krucijalnih pitanja – je li Messi bolji od Ronalda i koja je meza bolja uz rakiju: suhi sir ili kuhana jaja – jedni druge časte ako pobijede nogometne reprezentacije Hrvatske ili Bosne i Hercegovine i slušaju, samo i najglasnije, najveće četničke hitove Baje Malog Knindže. Otkako je otvorena, a nije to ni malo vremena, nikada nije zabilježen niti jedan međunacionalni sukob. Oni drugi, u kojima je Jozo nokautirao Ivana, a Meho spuc'o glavom Seju, jesu.

Ukoliko takvo mjesto stvarno postoji, jedino što još ima smisla jeste povjeriti gazdi Bosnu i Hercegovinu, tu uniju privremenih administrativnih aranžmana i posljeddica angažmana u njihovo ime, na trajno upravljanje.

Čovjek, očito, zna, a i ne zanima ga da svako malo piše, pa prepravlja historiju i tako u krug: od godišnjice do godišnjice, od kampanje do kampanje.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.