Klizna situacija
Repriza: Televizija za zatvaranje očiju
Tekst članka se nastavlja ispod banera
„Želimo kanal na hrvatskom jeziku kao dio javnog RTV sustava BiH, i vrlo jasno ću kazati, dobit ćemo ga iduće godine kada se vratimo u vlast“, rekao je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i kandidat za isto mjesto, prije četiri godine u Širokom Brijegu.
„Nemamo kanal na hrvatskom jeziku u BiH, ali ćemo do kraja godine imati svakako Radioteleviziju Herceg Bosne u potpunom vlasništvu naših općina i županija kako više ni bismo bili taoci onih koji su na naše zahtjeve za kanalom podizali nacionalni vitalni interes“, rekao je Dragan čović, predsjednik HDZ-a, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i kandidat za isto mjesto, prije neki dan u Grudama.
Prije oba Čovića, onoga koji je trebao povratak u vlast da nešto napravi i ovoga koji pokušava na vlasti opstati da bi nešto napravio, još tamo početkom 2013. godine, tadašnji je predsjednik Vijeća ministara, Vjekoslav Bevanda, predložio, a ministri iz četiri od šest stranaka ondašnje, izuzetno šarene vladajuće koalicije na državnom nivou – u kojoj su, uz ostale, bili i HDZ, ali i SDP! - usvojili amandmane na Zakon o javnom RTV sistemu BiH, kojim se, da su prošli skupštinsku proceduru, stvarao okvir za formiranje javne radio-televizije na hrvatskom jeziku.
E baš je u to vrijeme iz štampe izašla knjiga predratnog glavnog i odgovornog urednika Televizije Sarajevo, Nenada Pejića, pod sve znakovitijim naslovom: „Isključi TV i otvori oči“. U njoj, završavanoj godinu ranije, dakle 2012., pored ostalog piše: „Ako, dakle, bogatstvo BiH nije definirano njenom etničkom pomiješanošću, ako građanski princip više nije dominantan i ako je gotovo nestao – da li i sada stvaranje nacionalnih kanala znači rastakanje, podjelu, hod ka sukobu? Postojanje televizije sa 'pretežno hrvatskim jezikom', (terminologija iz jednog BiH zakona iz 2000. godine) koja bi radila na profesionalnim (ne poslušničkim) principima, koja bi promovirala kvalitet (ne po svaku cijenu) iz domena hrvatske kulture, danas, 2012.-e godine ne mora značiti rastakanje BiH, niti biti protiv njenog postojanja. Dapače, postojanje hrvatske televizije na 'pretežno' hrvatskom jeziku koja bi se takmičila na tržištu kvalitetom, doprinosilo bi zajedništvu u BiH u istoj onoj mjeri u kojoj bi to doprinosile televizije na 'pretežno' drugim jezicima ako su profesionalne. Televizija i bilo koji medij nije uzrok ni podjela ni mržnje – uzroci su u neprofesionalnosti, u poslušnosti koju ta televizija ispoljava prema nacionalnom vođi. Ako svaki građanin BiH ima priliku da vidi sve ponude na tržištu, on se neće opredijeliti za onu televiziju koja emitira na 'pretežno' njegovom jeziku, nego za kvalitet. Negdje 2000.-e godine je postojao zakon u BiH kojim se definirala potreba postojanja dva televizijska kanala u Federaciji BiH: jedan sa 'pretežno hrvatskim' i drugi sa 'pretežno bosanskim' jezikom. Zanimljivo je da se političari sa hrvatskim predznakom ne obaziru na postojanju tog zakona, niti ga uzimaju kao argument u korist osnivanja 'hrvatske televizije'. Razlog bih potražio u činjenici da političarima u BiH, pa i onim sa hrvatskim predznakom, ne odgovara ni 'hrvatska televizija' ako nije pod njihovom kontrolom...“
Punoljetna je, dakle, zakonska platforma koja je predviđala hrvatski kanal ili kanal na pretežno hrvatskom jeziku, u sklopu Radiotelevizije Federacije BiH. I za svih tih osamnaest godina temeljito je ignorirana kako od onih što su javno i odlučno najavljivali „kanal na hrvatskom jeziku kao dio javnog RTV sustava BiH“, tako i od onih što su „na zahtjeve za kanalom podizali nacionalni vitalni interes“.
Pri tome, obje su strane imale navlas isti razlog. Nije, naime, bošnjačkim političkim predstavnicima, onima što su, kako Čović reče, podizali nacionalni vitalni interes, smetalo ništa osim izvjesne mogućnosti da nad tim kanalom nemaju punu kontrolu, kao što hrvatskim reprezentima nikako nije odgovarala, makar i minimalna, urednička autonomija. Drugačije rečeno, bošnjački političari su očekivali da će se hrvatski prema tom kanalu odnositi kao oni prema FTV-u, dok su hrvatski odlučili zaboraviti na zakon koji im ne garantira da će se prema „svom“ kanalu moći odnositi kao bošnjački prema FTV-u.
Dragan Čović je, dakle, svojim biračima obećao RTV Herceg-Bosne koja neće ovisiti o tuđoj političkoj volji, ali neće, ne treba se zavaravati, ni postojati da „bi se takmičila na tržištu kvalitetom“, već da bi iskazivala „poslušnost prema nacionalnom vođi“.
Možda će, ko zna, svašta se na svijetu dešava, šef HDZ-a i ispuniti jedno predizborno obećanje, samo što, na kraju, ni on, niti oni kojima je obećao radio i televiziju, od toga neće vidjeti neke koristi. Taj HDZ-ov medij proći će kao i oni koje je, što javnim, što turskim parama, sebi napravila SDA: bez publike, uticaja i sa sadržajem kreiranim tako da se vođa ne sekira. Neće, da se ne lažemo, na toj RTV Herceg-Bosne, čiji će prihodi dolaziti iz klasičnog političkog reketa, biti niti riječi o tome da je, recimo, Čapljina opustjela do te mjere da se spajaju prvi razredi različitih srednjih škola - jer bi u protivnom profesori imali manje đaka nego košarkaška ekipa igrača na terenu - ali hoće i lijepih riječi i još ljepših slika o tome da je Dragan Čović svečano otvorio vrtić u istom tom gradu koji, kao i mnogi drugi, nestaje.
Ništa, računajući i televizije, bez obzira kakav nacionalni prefiks nosile i kake se zvale, ne mora završiti nužno loše, samo što kod nas uvijek završi baš tako.
Malo sreće u moru nesreće je tek u tome što dirigirani medijski sadržaj i posljedično negledljiv program, publiku natjeraju da zaista isključi TV i otvori oči ili da, barem, promijeni kanal i potraži nešto bolje na bilo kojem jeziku. Može i na dva: jednim kojeg čuje i drugim kojim su ispisani titlovi.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.