Putujući cirkus Monty Daytona

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mostarski gradski derbi, ovaj put kao putujući cirkus na privremenom radu u Zenici, moram to primijetiti, nije baš privukao preveliku pozornost medija izvan Bosne i Hercegovine.

Iako sam danima govorio kako mi je drago zbog toga, jer mi je dugo vremena poprilično počelo ići na živce kad bi mi se kolege novinari iz regije javljali par dana prije derbija, pozovu telefonom da ih eto na utakmicu, pa, ako mogu, da im malo objasnim tko tu koga i zašto, sad mi je nekako žao što smo ispali iz fokusa.

Uh, pogotovo tamo u prvim godinama novog milenija, kad se konačno počela igrati zajednička liga, nema tko nije dolazio izvještavati sa mostarskog derbija, a sve u nadi da će u redakciju poslati izvještaj s lica mjesta o broju ozlijeđenih, karakteru incidenata i njihovom intenzitetu po čitavom gradu, kao i novim sloganima nepriličnog navijanja i ispoljavanja nacionalne netrpeljivosti, a sve u nadi da će ga upravo izvještavanje s mostarskog gradskog derbija staviti na naslovnicu i proslaviti.

El Primitivo

Pritom, čak i ako bi se samoproglašavali nogometnim fanaticima, kolege bi prečesto u svojim izvještajima fulali bit i promašivali neizbježne činjenice, uvijek taman toliko da bih se zarekao da neću više nikada nikome biti vodič kroz derbi. Eto vas tamo, rekao bih, zaklinjujući se kako neću više nikad dozvoliti glory hunterima da lešinare na našoj nesreći.

Eto vas tamo, baš tako mi je nekako izgledao interes regije za utakmicu odigranu sinoć. Zapravo, osim nekoliko šturih informacija i selektivnih izvješća u Hrvatskoj, a koji kao da su se dogodili samo jer je Rendulić trener iz RH, a u Zrinjskom igra i pokoji Dinamovac, regija je uglavnom zaobišla događaj koji je većini Mostaraca bio veći od života. Kako se već to popularno kaže.

I velim, iako sam bio isprva sretan jer su nas napokon malo pustili na miru, jer dodijalo mi vazda pričati iste priče, sve iznova i čak po više puta istom čovjeku, na kraju mi je bilo pomalo krivo što je utakmica, ovo zeničko finale, prilično gluho odjeknulo u širem području i ostalo samo nama na uporabu. Da to pokvarimo unutar naših granica i okvira kako već znamo.

Niđe nema vako, a i đe ima nije vako

A mostarski derbi zbilja ima potencijal i pomalo mi je sad žao što nije više tako hot. Na kraju krajeva, ionako se često žalimo kako nam s turisti zadržavaju ovdje tek pola dana, obiđu Stari most i onda ne znaju što bi. Zašto ne bismo jače i glasnije brendirali već postojeću činjenicu, koje su valjda konačno postali svjesni i oni zadnji likovi koji žive u nekakvom izmaštanom svijetu prošlosti – a činjenica je da je Mostar grad u kojem postoje, s jedne strane HŠK Zrinjski, a s druge strane FK Velež. I da je to tako, i da će to tako i ostati, vjerojatno na vremenski rok duži od naših ovozemaljskih života?

I, iako je gradskih derbija diljem svijeta popriličan broj, teško da se može pronaći neki koji je ovako striktno podijelio grad. Jedinstveni grad, da ne zaboravim reći. Zapravo, nije Mostar primarno podijeljen različitim ukusima u nogometu, niti je nogomet krivac za to što grad živi u na prvi pogled vidljivim različitim bojama. Ovaj grad je već desetljećima dvodihalica kojoj su nogometne boje, poruke i murali tek simboli velikih tektonskih poremećaja koji su izbijali armature i temelje nečega što smo nekoć poznavali kao Mostar. A činjenica je da je takav Mostar odavno prošao. Sviđalo se to meni, tebi, vama, nama, ili ne sviđalo, ali tako je.

Nigdje bola' nema ovoliko simbola

Današnji Mostar je grad u kojem, to sam napisao tako mnogo puta, čak ni Google maps nema šanse pored navijačkih grafita i murala, koji te striktno i nepogrešivo podsjećaju kojim dijelom grada hodaš. Murali su jači vodiči i od naziva ulica i bogomolja. Da si sve iz Bangladeša, snašao bi se ti ovdje u sekundi. Nigdje nema tako uporno isrctanih navijačkih znakova, toliko uporno iznova zalijepljenih naljepnica sa navijačkim simbolima po znakovima i semaforima, nigdje nema zidova i ograda mostova ofarbanih u boje lokalnog kluba.

Nigdje nema grada u kojem su navijači i klubovi level iznad svega drugog, skoro 365 dana u godini svijet za sebe, nedodirljiv smisao življenja u kotlini. Čitav Mostar zapravo je poligon za Velež i Zrinjski, za Ultrase i Red Army, toliko da mi se ponekad čini kako grad postoji samo zbog njih i da su svi građani uključeni u jedan veliki nogometno – navijački reality show, bez da ih se previše pitalo.

I zašto to ne bismo iskoristili? Rekoh, ionako se često čuje žalopojka kako nam nedostaje bogatije turističke ponude u ovom jedinstvenom gradu, pa zašto ne bismo prodavali turistima naš nogometni moment kao atrakciju? Zapravo, pogrešno je reći moment, ovo je nešto puno duže i intenzivnije. Zapravo, skoro da je pogrešno reći i ono nogometni. Puno je to više od samog nogometa. Nogometna igra je tu najmanje bitna.

Čovjeci zvani činjenica

I lijepo se konačno s tim pomirimo, pa nađemo u svemu novu vrijednost – zamisli da počnemo privlačiti turiste tako da im priredimo neke popularne igre, tipa tko u šetnji kroz grad uslika dvadeset murala istog kluba, ili deset jednog, deset drugog kluba,  i objavi to na instragramu, lijepo onda  dobije neku finu nagradu kao uspomenu? Ili da, poput onih narodnih igara, nešto tipa Moreška, na ulicama grada mogu sudelovati u simuliranom sukobu navijača ili nekom upadu jedne navijačke grupe u zonu onih drugih? Da to uveličamo sve s maricama i interventnom policijom na ulici?

Pa da i ovi naši turistički vodiči malo prošire dijapazon tema i objašnjavaju ljubopitljivim turistima nešto nama tako normalno, a stranim tijelima nepojmljivo – tipa zašto je u jedinstvenom gradu nemoguće da osmostruki prvak i friški osvajač kupa, dakle HŠK Zrinjski, ikad dobije na jednu noć Stari most, simbol grada, osvijetljen u svojim bojama? Ili zašto je nemoguće da se u ovom jedinstvenom gradu FK Velež nađe u istoj situaciji na vanjskim zidovima Kosače? Zašto je to nemoguće kao i mnogo toga u gradu sa dva vodovoda, dvije elektroprivrede, dvije povijesti, dvije koncepcije, dvije istine, dvije vizije budućnosti koje se dodiruju samo gdje se neizbježno moraju dirati ili gdje je ipak najlakše?

Gdje bi tek došli kada bi se zbilja potrudili uvući turiste u isprepletenu povijest dvaju klubova, koja je, čak i da davno nekad nije bila, sada zapisana kao da je bila vazda više od nogometa, pa da im se svaki put kad nalete ovamo zamanta od naših nacionalnih, ideoloških i klasnih mitomanskih pojašnjenja stvari, da im se zavrti jače nego da su popili bocu žilavke?

Proći ću ti u snovima...

Rekoh, imam dojam da smo pomalo zapustili očito bogatstvo koje imamo, a koje ne postoji nigdje drugdje. Ima u svijetu rivalstava, ima u svijetu i kvartova u kojima se navija za neki klub, a drugi klub se otvoreno mrzi, ali ovako jasno i specifično podijeljen čitav jedan grad, to  mislim da ne postoji nigdje.

I ne vidim nikakav problem da to brendiramo. Taj život pod kapom Zrinjskog i kapom Veleža. Te dvije kape na jednoj glavi. Ili pokušaj da se kapa navuče na dvije glave, ni sam više nisam siguran što mi ovdje živimo još od vremena dok je svaka glava imala svoju kapu. Ali, da, što god da živimo, konačno  brendiramo i prodamo to kao svoju činjenicu. I svoju suštinu.

Uostalom, lova je najbolji zajednički jezik.

Kad nam već ostali zajednički jezici ne idu od ruke.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.