Čik, čik, čik pogodi...

Tko to nama smije zabraniti pušit' u kafani?

Ne tako davno bilo je nezamislivo, ali ono što se obično ovdje kod nas, zdravo za gotovo, smatralo osnovnim ljudskim pravom, za koji dan trebalo bi zakonski postati nepoželjna strana ljudskih navika.
Kolumna / Kolumne | 11. 05. 2023. u 09:00 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nama zabranit' pušenje? U kafani? Hahahaha! Nisi normalan! Ma, bježi! Čuj, nama zabranit'? Haha! Ma, 'ko to nama ovdje može ikad zabranit' pušit' u birtiji? Nije se taj rodio! Radije cu crknut' nego ih bacit' samo zato jer je neki ćato tako propis'o! Koji to zakon može meni zabraniti da ja pušim? Hajde da vidim toga koji će mi uzet' cigar' iz ruku kad ja zafeštam! Hajde, ne kenjaj, nemoguće je to! Neće to nikad kod nas doć', mogu oni na Zapadu glumit' finoću, ali mi smo ovdje tvrdokorna sorta! Pušenje je ovdje životna potreba, k'o disanje, k'o voda...ne možeš ti to ovdje tome stat' u kraj! Jok!

Popušili?

Eto, ukratko, to bi trebao biti nekakav presjek višegodišnjih reakcija koje smo čuli i vi i ja. Tema je, naravno, bila zabrana pušenja, točnije Zakon o zabrani pušenja ili kako god ga zvali, a koji bi zabranio pušenje na javnim mjestima, u ugostiteljskim objektima i slično, a koji bi, za pravu ruku, odvojio prostore za nepušače od prostora za nepušače, a možda već sutra istjerao pušače na ulicu.

Godinama je, očito, osnovno ljudsko pravo stanovnika Bosne i Hercegovine, a to je pravo da može cigaretu zapaliti gdje hoće, kad hoće i koliko hoće, bez obzira smeta li to njemu ili nekome drugom, bilo nedodirljiva kategorija. Praktično, bio je to osinjak u koji se nije diralo. Dijelom iz čiste lijenosti struktura, dijelom da se ne bi razularilo ogromnu masu pušača, usput i potencijalnih glasača, a dijelom jer je ovdje veliki dio stanovništva pušenjem razbijao nikad dijagnosticiran PTSP, kojeg, čak i da ga objektivno nisu fasovali, ovdje to nekako primiš iz zraka, kao tradicionalnu boljku.

Nitkotin

No, svemu dođe kraj, pa će tako, barem je najavljeno, i pušenje u Federaciji biti za koji dan stavljeno pod kontrolu. Doduše, otkad smo na ovom svijetu pamtimo table s onim natpisom "Zabranjeno pušenje". Bilo ih je vazda po bolnicama, bankama, nekim vladinim uredima, općinskim organima, a i znao je biti postavljen visoko na gornjem rubu vjetrobrana prema unutra, tamo pored onog natpisa "Razgovor s vozačem strogo zabranjen". Otud je i popularni sarajevski bend uzeo ime. Otud smo se mi donekle i pridržavali pravila.

Donekle. Jer vazda bi se našao netko tko bi, nasekiranog lica i u tradicionalnom nizu već rutinerskih pokreta izvadio, stavio u usta, kresnuo i povukao prvi dim, otpuhujući s olakšanjem, kao da su ga evo sad priključili na najčišći planinski zrak, pa mu se boja odmah vratila u lice, a život dobio novi elan.

Mutne slike mladosti

Kad gledam slike svoje mladosti iz devedesetih, pa onda produžene mladosti iz milenijskih godina, svaka slika iz birtije je pomalo mutna, ima neku sivu koprenu. Dugo mi je vremena trebalo da skužim kako to nije ružni odraz svjetla od metala i ogledala kojima su kafane bile optočene iznutra, da nije to ni loša tehnologija blica ili neka urođena mana Fuji filma.

Jok! To je dimna zavjesa, ona koju je pravilo stotinu u tom trenutku upaljenih cigareta i još tisuće te noći popušenih. Neki moji frendovi vole kazati kako se čude kako smo još uvijek živi, kad se sjete pod kakvom kulisom smo provodili život i čime smo sve radovali svoja mlada pluća kroz dugi niz godina.

Čudo lokalnog otpora?

No, ovo nije priča o zdravstvenom aspektu cigareta. Ovo je priča o "psihologiji be-ha kafane" ili "nedodirljivosti be – ha ćeifa". Hoće li arhivske slike poput mojih zbilja uskoro postati tek zanimljiv artefakt iz prošlosti, dokaz kako je gadan i težak život bio ovdje, hoće li to biti slike koje ćemo skrivati od djece, da nam ne bi rekli nešto što ne želimo čuti, da nas ne bi upitali kako smo mogli biti toliko slabi?

Jer, ako niste skužili, napolju se odavno pušenje ne smatra porokom (jer porok u sebi ima taj uzvišeni prizvuk subverzije) nego se smatra čistom slabošću. Neki će reći i idiotizmom. A sve to izvana polako ulazi i u tradicionalnu be – ha kafansku civilizaciju i sada to radi i službeno, putem zakona.

Ovo je, na kraju krajeva, priča o onome s početka kolumne – Ma, tko to nama može zabraniti?! Tko to nama smije uzeti naše osnovno ljudsko pravo?! Vjerovali ili ne, ima tko će.

Nemali broj puta inspekcije su ovdje legle na krhka i manje krhka pleća ugostitelja, ne mali broj puta vlasnici lokala morali su se oštro prilagođavati normama, listali su im knjige, pratili svaki mig. A sve u cilju da se prazan budžet u kriznim trenucima malo popravi. Pitajte vašeg omiljenog „gazdu“, možda će vam i sam reći kako stvari stoje i koliko je opterećen, ma koliko ne izgledao tako. I da mu, uz sve to, ne treba još i zajebancija s novim zakonom.

Ono kad gazda kaže – ne može!

Što mislite, hoće li inspekcije iskoristiti priliku da, s ovako sočno određenim kaznama, pokatkad zađu u objekte i zateknu ekipu kako puši gdje se inače po zakonu ne bi smjelo pušiti? Što mislite, hoće li biti milosrdni? Hoće li gledati kroz prste, ako ne prvi put, onda drugi, treći, peti? Kad zavapi prazan budžet, kad se kruljenjem javi očajan proračun, eto ekipe za očevid da ustanovi očigled – ni brzopotezno gašenje cigatera neće pomoći, dim koji još uvijek leluja i smrad u birtiji davat će jasan signal kako se zakon prekršio. I tu će, ako mene pitate, biti kraj mitova i legendi o "čudu otpora be-ha kafane".

Nije to pseće govno, pa da gazda može nekažnjeno šmugnuti iz parka ili s ulice, jer dok njega netko snimi, dok građani pronađu policajca ili redara, prođe voz. To je stacionarna situacija u kojoj se ne može skriti ništa. Sva čula inspektora na terenu znat će je li se tu pušilo, a svaki će, na ovaj ili onaj način, iskoristiti priliku da se ispolji kao provoditelj zakona. I gazdama će uskoro biti jasno da je sve na njima. A onda im niti gosti koji puše više neće biti braća, nego polubraća. I to prilično neželjena. U najmanju ruku.

Veži konja gdje ti zakon kaže

No, znate, gledali ste filmove, možda ste i bili gore. I Englezi i Škoti, čak i Irci imali su mnogu braću. Imali su i pubove. Imali su strah kako će sva ta braća po dimu na kraju otići zanavijek iz pubova. Jedno kad dođe zakon i dogodi se nezamislivo, Irac, Škot, a bome i Englez izgubit će identitet! Postojao je strah kako će i tamo brat postati bratu polubrat. Kako će propasti smisao izlaska i posao. Kako će pubovi postati tek artefakt prošlosti. Jer ne može se piti ako ne pušiš. To je tradicija i osnovno pravo, jer nisi Irac, nisi Škot, nisi Englez, ako ne ružiš s pivom u ruci i cigaretom u ustima.

I? Što na kraju od svega toga ispade? Popušili? Ili ipak nešto drugo? Uostalom, ako već odmahujete rukom, možda je za vas konačno došlo vrijeme da se osjetite kao subverzivni element, da u vama proključa vrela krv ilegalca, da se odnekud pojavi onaj osjećaj revolucionara, koji za revoluciju daje i zadnji atom sebe i ne popušta pred višestruko nadmoćnijim neprijateljem?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close