Vikend iz snova!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na četiri dana, nekom malo više, nekome koji dan manje, ova zemlja oslobodit će se svojih uobičajenih stega i svakodnevne medijske torture iz ureda lidera i parlamentarnih klupa. Radni ljudi i neradni građani Bosne i Hercegovine, svi njezini narodi, konstitutivni i ostali, ujedinit će se u zajedničkoj proslavi produženog vikenda, koji pada rijetko, ali se pamti godinama.

Kad, kao kakvo nebesko tijelo produženog repa, Praznik rada padne na zemlju, i kad nam naleti ovako k'o na volej, ništa na ovom svijetu nema ni najmanu šansu da pokvari to veselje.

Neka gori tisuće vatri!

Prvi maj mi je oduvijek bio fenomenalan praznik. Iz niza razloga. Volim miris roštilja i neobično raspoložena lica ljudi u opuštenom izdanju, kad onako nestaju i opet se pojavljuju iz dima vatre. Prvi maj je životan praznik, tjera u prirodu i one koji prirodu tokom godine vide tek u saksiji na balkonu, tjera na pokret čak i one koje sa kauča inače može otjerati samo fiziološka potreba ili (gluho bilo) požar ili poplava u stanu.

I sa sociološke strane Prvi maj mi je bio vazda fenomenalan. Uvijek bi me doveo u nedoumicu je li nama zbilja toliko loše ili samo tokom godine foliramo, pa se naše pravo ja pokaže nepatvoreno baš na Prvi maj? Iako smo u međuvremenu doznali kako je previše roštilja štetno, kako crveno meso u izobilju potpiruje karcinom, a puno alkohola dodaje rizik kao lopatom, za Prvi maj ništa od toga nije bitno. Toliko se prepustimo čarima praznika da sam odavno počeo sumnjati kako je zdrav život većini samo modni detalj kojeg skidaju čim pređu kućni prag.

Tik – tok, tik – tok...

Sa društvene strane, tek poneki lik ovih dana sjetit će se kako je Prvi maj nastao iz klasne borbe za radnička prava. I većina će ga odmah pomnožiti s nulom, odmahnuti rukom i reći – stari, ne smaraj, svega ti! Prvi maj u svojoj suštini, u svojoj genezi malo koga danas zanima, makar će mnogi od nas reći kako nam nije dobro, kako je život ovdje katastrofa, kako se ne može više ovako. No, jedno je reći, zar ne?

Prvi maj je, što se nas ovdje tiče, stečeni praznik. Kao stan kojeg je djed svojevremeno zaradio u firmi, pa ga otac ovjerio na certifikate kao obiteljsko vlasništvo, a sin sad ponosno gleda na renovirano kupatilo, koje je riješio na kredit od deset godina i s najpovoljnijom kamatom u ovom dijelu svemira. Zbog kojeg neće ni pomisliti dati otkaz u firmi u kojoj svi vole kukati kako je mala plaća, ali nitko u osnovi ne mrda guzicom da to promijeni. Škrguće se zubima, sve plombe poispadale, nema se prostora na kartici za zubara, ali stanje vječno isto.

Je li se kaže drugovi ili dugovi?

Gdje je u svemu onda radnička klasa? Onaj pokretač promjena i snaga pred kojom klasni neprijatelj bježi kao oparen? Otišla je u raj, što davno reče Haustor. I bješe u pravu. Razbijena na proste faktore, bez velikih industrijskih kompleksa kao mjesta okupljanja i razmjene ideja, radnička klasa se danas stidi sama sebe, ako je uopće i ima. Nema više radnika, sad su uglavnom svi neki namještenici, referenti, uposlenici ili osoblje.

I sam radnik ne želi da ga više tako zovu. Trudi se mimikrijom prikriti da je radnik, pa opet poseže za kreditom ne bi li izgledao poput gazde. Malo šminke tu, malo dobrog auta tamo, malo markirane robe ovdje – i ne možeš više razlikovati tko je tu gazda, a tko je radnik. Posebno na instagram profilu, gdje su svi gazde i život drže ravno za jaja!

Uranio, zoru prevario!

U zemlji u kojoj se živi na toliki kredit, a jasno je da se kredit strancu uvijek mora vratiti, jer odavno nema naših levatskih banaka, pa da nekim ratom zatvoriš sve obveze, zapravo i ne čudi što neki sindikat poziva na Uranak u 8:30! Koji će možda biti odgođen zbog kiše.

Uranci su u moje vrijeme, reći će stariji, bili u četiri, maksimalno pet ujutro, hajde reći ćemo možda i šest u vrh glave. No, uranak u 8:30 možda je najbolji opis ove zemlje i ovog naroda, koji se više ni na kakav prosvjed ne može okupiti osim u nekom smiješno žalosnom broju. A čunom mahati samo na već spomenutom instagramu, gdje se potencijamože srediti kroz filtere.

Ne samo zbog onih kredita, koji su ga kastrirali na lijevom, nego i zbog složenog sustava međuljudskih odnosa koji su kastraciju uradili na desnom testisu stanovništva u BiH. Kako se buniti protiv onoga koji ti je sredio posao? Kako se dignuti protiv sustava koji ti je omogućio da si tu i da danas roštiljaš? Kako udariti na kuma? Ili na kumovog kuma? Ili na kumovog kuma od kuma? Uostalom, većina onih kojima nije bilo dobro ionako je već otišla odavde.

Glumci, redatelji i nijemi gledatelji

Ostali smo samo mi. Nesposobni za bilo kakve promjene, čak i za nekakav prvomajski uranak u terminu po mjeri čovjeka -  osam i pol ujutro! Eto, sve i da je u podne, isto bi bilo! Na fuka svakako, ali to – bljak! Srećom, ovakvi kakvi smo, nesposobni smo i za rat. Koji je tek omiljena i jedina preostala verbalna finta mnogom političaru, na koju se malo tko više i obazire.

U ono davno vrijeme, dok je sve bila državna svojina, dok je radnička klasa barem na papiru raspolagala tvornicama, dosta toga se još moglo i pokrenuti. Ipak je sve to trebalo popljačkati, pa se radnička klasa u sprezi sa naprednim strukturama potrudila to i odraditi - netko stroj, netko alat, netko čitavu firmu – a fukara barem set pribora za jelo iz menze.  Ili certifikatom onaj djedov stan od firme.

Danas, kad su neka nova vremena, i kad je sve nečije, kad je radnička klasa u međuvremenu otputovala u raj, pokoji snalažljivi udarnik s bagera u udobnu kožnu fotelju, poneki vješti neimar iz Fiće u pošteno zarađenog Mercedesa, a većina drugih ili u inozemstvo ili u klinac krasni, kome se još ratuje? I za što to točno treba ratovati? I još važnije, kome ili čemu?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.