Ručni rad: Kome je Čović rekao - NE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Odluka Dragana Čovića i, kako je u „Slobodnoj Dalmaciji“ napisao Davor Krile, šačice njegovih HDZ-ovaca da glasaju protiv takozvanog Inzkovog zakona – pravnog akta o zabrani negiranja genocida u Srebrenici – osim što je anticivilizacijska, predstavlja i manifestaciju sile u više pravaca, te još jedan dokaz njegove, Čovićeve, odanosti Miloradu Dodiku.

Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine s pravom se osjeća dobro: pregovori o ograničenim ustavnim reformama i izmjenama izbornih pravila za sada idu tako da bi on, prema svemu sudeći, iz njih mogao izaći kao relativni pobjednik. Neće, naravno, u tom slučaju dobiti ama baš sve što je poželio, kao što ni drugi neće izgubiti apsolutno sve, ali hoće toliko da mu Željko Komšić ne zauzima poziciju u Predsjedništvu, a Dom naroda ne postane ono što je u Republici Srpskoj Vijeće naroda – tijelo koje podsjeća na mušku sisu: niti na nešto liči, niti čemu služi.

Dragan Čović je, navodno, glasao protiv zakona kojeg je na odlasku nametnuo bivši visoki predstavnik jer je znao da povlačenje zakonske zabrane neće proći. Gospoda se inače bore u unaprijed izgubljenim bitkama, samo što Čović nije ta vrsta gospodina, niti mu je u ovoj bitci bitan rezultat.

Zašto je, dakle, politički lider koji je bio u Srebrenici i tamo govorio o genocidu u istoj toj Srebrenici, digao ruku u krivom trenutku? Eh zašto...

Dobro, već smo rekli – pa tako dvadeset sedam puta u ranijim zgodama – da je veza Čovića i Dodika čvršća od armiranog betona i da je do sada nije moglo ugroziti ništa, pa ni Dodikova zabrana korištenja helikoptera Oružanih snaga za gašenje požara u krajevima u kojima su bosanskohercegovački Hrvati većina. Primjera, naravno, ima još, od Dodikovog odnosa prema ratnim zločinima počinjenim nad Hrvatima na području RS-a, pa do njegovih opstrukcija u procesu pristupanja BiH NATO-u – za što se, kao, Čović zalaže od non do stop – samo što njihovo nabrajanje ima smisla koliko i sjećanje siromaha na dane kada nije bio bez para.

Dragan Čović je svakakav, ali politički amater nije, daleko od toga. Svjestan je da druga pregovaračka strana, ona bošnjačka, ne može napustiti dugi i mučni proces traženja rješenja za aktuelnu i sve akumulirane krize, iako njegovu odluku doživljava kao, riječima predsjednika SBB-a Fahrudina Radončića rečeno, nož u leđa.

Jednim ne čelnik HDZ-a uspješno je poništio svaku mogućnost da nađe bolje partnere od Izetbegovića, a za tu su ulogu uveliko bili spremni i Radončić, ali i Dino Konaković iz Naroda i pravde. No nije to napravio da nekako pomogne najdražem neprijatelju, već da njemu, Bakiru Izetbegoviću, plus Željku Komšiću kao dijelu paketa koji ide sa SDA, pokaže kako je na njihov manjak onog što smatra kooperativnošću spreman uzvratiti bezobzirnošću.

Zasluge predsjednika HDZ-a BiH za stav međunarodne zajednice koji je blizak stavovima HDZ-a BiH, jednake su onima predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Za sve što trenutno odgovara Čoviću pobrinuli su se predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković i predsjednik susjedne države Zoran Milanović. Jednostavno, njihov ugled i(li) veze su daleko veći i čvršći od slabašnog rejtinga kojeg bivši direktor „Sokola“ uživa među predstavnicima većine bitnih zemalja čija se diplomatija bavi našom.

Problem bi, međutim, mogao biti upravo u tome: ni onakvom Milanoviću, a posebno Plenkoviću, ne odgovara da ih se percipira kao pokrovitelje čovjeka koji nema ništa protiv negiranja genocida i, općenito, odbijanja odluka Visokog predstavnika, bio on bivši ili trenutni.

Poruka koju je čelnik HDZ-a poslao u Zagreb zapravo glasi: vi morate raditi za mene, ja mogu raditi šta god hoću i ne možete mi ništa. Kratkoročno, kurčenje ga neće koštati: neće, naime, ni američki ni evropski predstavnici samo zbog Čovićeve ruke uz Dodikovu prekinuti pregovore koji traju li ga traju, niti će već u ponedeljak na stol staviti nova i radikalno drugačija rješenja za izbor članova Predsjedništva ili provođenje raznih presuda, od famozne Sejdić-Finci, pa do one donešene po apelaciji Bože Ljubića. Dugoročne, međutim, mogu biti itekako bolne: Andrej Plenković je uspješno smaknuo sve svoje protivnike unutar HDZ-a Hrvatske, a svi su se osjećali moćnim kao Čović sada, ako ne i malo više, ignorirajući činjenicu da im šef ne podnosi neposluh i mrzi negativan publicitet.

No, sve je to u ovom trenutku manje važno od, nazovimo ga, terenskog efekta, od neizbježnog pogoršanja ionako nikakvih bošnjačko-hrvatskih odnosa za koje, istina, nije kriv samo Dragan Čović, ali jeste i on. Dok god je, da pojasnimo, u Federaciji napeto, Milorad Dodik ima veliki manevarski prostor, a dok god ga Dodik koristi za uobičajeno divljanje, rast će i bošnjačko nezadovoljstvo. Savršen je to recept za status quo u kojem živimo godinama i sve to vrijeme svjedočimo curenju biološke mase iz BiH u čemu prednjače Hrvati kao ionako najmalobrojniji narod.

Svaku priliku da bude barem normalan, ako već ne i konstruktivan, Dragan Čović je iskoristio da priliku propusti, a to, kad – tad, završi puno gore nego se čini u trenutku u kojem osjećaj moći sužava pogled. Ko ne razumije, neka se sjeti Ante Jelavića. Onog Jelavića kojeg je Čović naslijedio na mjestu šefa HNS-a, pa malo kasnije i HDZ-a. Onog, dakle, Jelavića kojeg više nema na mapi.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.