Dvica (k)ružno

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Stanujem u dijelu grada u kojem autobusna stajališta uglavnom služe da se automobili parkiraju na njih, bez ikakvih posljedica. Od rane zore i prvih jutarnjih kava, radni narod bez ikakvog straha od kazni, još onako krmeljav, parkira svoje čedo ne obraćajući pažnju na prometni znak koji kaže da se tu mogu zaustaviti samo autobusi. Žali bože znaka i novca utučenog u slične znakove po gradu.

Gradski autobus kroz moj dio grada uglavnom prođe sablasno prazan, pa mu, reći će mnogi, to stajalište i ne treba. Nitko iz njega ne izlazi, nitko ne ulazi, vozač sam kao sablast sjedi za volanom i samo šmugne iz naše ulice. Jedino što se mijenja kroz vrijeme su one folije s reklamama kojima oblažu gradske autobuse u Mostaru, pretvarajući ih u pomične billboarde, na užas ono troje ekološki osviještenih u gradu, koji u čuđenju računaju koliko dizelskih isparavanja te reklame izbace u zrak.

Još uvijek se sjećam, u istom tom dijelu grada, jer nisam se baš mnogo pomaknuo u zadnjih 40 godina, nekoć su autobusi dolazili puni i odlazili još puniji. Ne samo gradski, nego i radnički, vojni, bila je to prava vreva gradskog asfalta. Ljudi su, nećete vjerovati, baš kao u onim velegradskim slikama iz filmova, ulazili i izlazili, naguravali se na vratima, manevrirali cekerima, kesama i torbama na hidrauličnim vratima, koja u takvim prigodama nikada nisu dovoljno široka.

Kondukter bi opsovao, vozač također, ali bio je to svakodnevni ambijent jednog gradskog ritma, koji je podrazumijevao da u jednakim razmacima i po točno utvrđenom rasporedu vožnje imaš podrazumijevati da možeš računati na prijevoz. Mnogi su red vožnje znali napamet. I ravnali svakodnevni život prema njemu.
Bilo je manje automobila, bili smo nekako i manje rasipni i skloni luksuziranju, pa su se ljudi dogovarali tko vozi danas, a tko je putnik na posao u istom smjeru. Moglo se i tada taksijem, a autobusni prijevoz bio nešto sasvim normalno. I najjeftinije.

Jest da je podrazumijevao puhanje drugih u vaš vrat, miris bijelog luka i nepotreban trač zorom, pravu kakofoniju zvukova koje nitko ne želi slušati, ali imalo je šarma. A čak i gradska halaša znala je za, recimo, Dvicu kružno, legendarnu liniju koja me je pratila u stopu, makar sam joj bio rijetka mušterija. No, od Rudnika do Rodoča i obratno, Titovom i Avenijom, to je mogla samo Dvica. Kružno. I danas se mnogima omakne s usana.

Rekoh, rijetko se vozio u mostarskim autobusima, uglavnom sam išao "auto-tabanićem", kao i svako mlado čeljade, a moj kvart je jedan od onih gradskih, pa se sve moglo pješice. No, kakva je menažerija u autobusnim truckanjima shvatio sam kasnije, kao kaznu za sve moje izgovorene riječi "vozar" upućene ljudima koji taj u Mostaru pogrdni naziv nisu zaslužili, ali je tako lako klizila s usana nama pokondirenim Mostarcima.

Naime, nešto kasnije završavajući školovanje u Imotskom, nuždom sam postao vozar od sela do škole i tada sam shvatio koliko sam bio nadmeni tenkre, koji je prihvaćao folklor pogrdne izreke "a uša vozaru!" bez da je pokuša pokuša analizirati. Nešto kao ovi današnji idioti koji pod motom "svi ste vi isti" odmjeravaju čitave narode.

Eh, da. Da ne skrenem s teme. Kad je prije nekog vremena u Mostar stigla prva profesionalna taksi – služba nakon rata, sjećam se odmahivanja rukom i klimanja glavom u pravcu nevjerovanja u projekt. Grad je propao, ljudi navikli na svoja kola, neće ti se nitko voziti u tome, tako je nekako zvučao mostarski, nadaleko poznati optimizam. I bome, po tko zna koji put Mostarci se prevariše. Krenulo je odmah dobro, a onda se kao gljive poslije kiše krenule pojavljivati i druge taksi službe, jer se namirisao jedan gotovo zaboravljeni način za dobar posao.

Najednom su tetke, majke, bake - nene, strine i rodice, otkrile slobodu koju taxi pruža, a da pritom ne duguju nikome ništa u familiji. Najednom se moglo s jednog na drugi kraj grada, na banku ili ZZO, poreznu ili sud, Mepas ili Bingo, a da ne moljakaš druge ukućane ili, gluho bilo, rodbinu i prijatelje. Za nekoliko maraka dobila se sloboda kretanja, odvoženje od vrata i dovođenje pred vrata.

Onda su se priključili studenti, pa od alkohola olešena ekipa u izlascima, pa se najednom skontalo kako, čak i ako imaš auto, taksist ima živce bolje od tvojih, a ti svoje čuvaš jer te ne brine gdje ćeš parkirati i hoćeš li nekoga pritom udariti. Najednom je opet postalo cool voziti se taksijem i nekima je stvarno prešlo u naviku. Kao nuspojava tog neviđenog civilizacijskog iskoraka u Mostaru, grad je počeo sličiti gradu, a promet je, ako bolje pogledate, malo "omahinjao" u odnosu na kaos otprije desetak, petnaest godina.

E sad, što ćemo s MO Busom? Može li autobusni prijevoz unutar grada postati opet cool? Ne mislim pritom na linije koje voze iz udaljenijih krajeva, na Aveniji vidim učenike kako i danas manje – više uredno čekaju svoju liniju za vanka iz grada, nego mislim na unutarnji gradsko – prigradski prijevoz?

Može li Mostar u perspektivi dobiti zbilja ono što se najavljuje, kružnu gradsku liniju, s lijeva na desno i obratno, odnosno čitavu masu linija koje bi nam usput promijenile perspektivu, kako shvaćanja grada i njegovih protežnosti, tako i načina "muvinga" u istom? Jer, MO Parking neće imati smisla ako ga ne prati revitaliziran MO Bus, sa novim smislom i namjenom.

Pritom mislim na dalju evoluciju gradskog javnog prijevoza, podrazumijevajući da je vožnja autobusom jeftinija nego vožnja taksijem, ali je ljudi uopće ne uzimaju u razmatranje jer im se ne nameće kao mogućnost. Koliko puta autobus danas prođe pored Mostarca, a da ga ovaj uopće ne percipira kao mogućnost da učas dođe do drugog kraja grada?

Koliko nepotrebnih paljenja auta da se dođe donekle bi nestalo, skupa s potrebom da se jedna osoba u jednom autu voza vazdan, samo da nam se autobus nekako pojavi u kadru kao mogućnost da za par maraka obaviš posao u drugom kraju grada bez stresa i psovanja, što obično prati vožnju i parkiranje u Mostaru?

Ne smijem ni pomisliti kako bi to bilo, da se konačno kupi pet, šest novih niskopodnih buseva, dadnu domaćim umjetnicima, kojih ima i sjajni su, da ih učine upečatljivim i cool, kako iznutra, tako i izvana, da se na te autobuse može računati u razmaku od dvadesetak minuta, da se sve to izreklamira kao najbolji način nakon pješačenja kroz grad da se pomjerate bezbrižno kroz gradsku vrevu, a ekološku, pa čak i turističku stranu da ne spominjem. Kakav je to turistički centar u kojem nema gradskih linija kojima bi turisti zbilja upoznali grad?

Može li gradski autobus i u ovom gradu postati in, moderan, trendi i na posljetku – dobiti smisao koji ima u svim gradovima koji su godinama mučili problem s individualnim prijevozom u privatnim automobilima? Može li se parking za one koji dolaze u grad pretvoriti u prsten oko grada, otkuda idu autobusi svako malo? Pa da riješimo sve ono što u Mostaru i jest zbiljski problem s parkiranjem? Može li opet ne postati sramota da se vozimo skupa, a ne svak' za sebe?

Možemo li, s dobrim zakašnjenjem, shvatiti da biti vozar nikada nije bila sramota, nego su sramota uvijek oči promatrača i njegova potreba da automobilom uđe i u izlog ako treba, da se, unatoč Greti i povicima da treba čuvati planet, sam vozi i troši resurse?

Kad smo već kod sramote, to je i što je kružna poprečna linija kao ideja došla ovako kasno.

No, kako već kažu neki moji zajebanti, u Mostaru nikad nije kasno da se krene rano. Pa i da odnekud u naše živote klizeći uleti legendarna Dvica, da se čak i najveća gradska njuška opet zakači za autobus.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.