Sabrana zlodjela: Duh i djelo El Mudžahida

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Edin Gačić nije postao patološki zločinac u odredu El Mudžahid, ali u toj jedinici jeste postao obučeni terorista sposoban izmicati policiji. Vojska, istina, služi da od ljudi pravi zakonom zaštićene ubice naoružanog neprijatelja, ali nema te vojske koja ljude pretvara u likvidatore vlastitih majki. Za tuđe već važe druga pravila.

Prema svemu sudeći, Edin Gačić je u El Mudžahid ušao, recimo tako, psihički oštećen. Vježbe, praksa i ideološki dril učinili su ga općom opasnošću sa matičnim brojem i CIPS-ovom prijavom.

Nema niti jednog dokaza da bi Gačićeva mater i danas bila živa samo da joj, eto, sin nije ratovao sa veteranima iz Afganistana i sličnih „bratskih“ zemalja. Puno je, međutim, razloga za vjerovanje da bi Edin Gačić svakako ubio nekoga - on je uživao u oduzimanju života, a to ko mu je na nišanu ili pod nožem, nije mu bilo najvažnije: kada je nestalo ratnih neprijatelja, mete je počeo pronalaziti po kući i oko nje.

Natural Born Killer u El Mudžahidu je dobio sve ono što ga je učinilo gorim: naučio je rukovati oružjem, savladao druge vojne i gerilske vještine i temeljito usvojio sve selefijske lekcije o islamu i onome što je, prema tim tumačenjima, dozvoljeno činiti u njegovo ime.

Na opću žalost i isti takav razlog za uzbunu, Gačić je samo najsvježiji primjer posljedica uvoza militantnih vjerskih fanatika u Bosnu i Hercegovinu i, to posebno, njihovog tretmana od strane Stranke demokratske akcije i Islamske zajednice u vrijeme mandata najgoreg reisu-l-uleme ikada, Mustafe efendije Cerića.

Sve da SDA i nije mogla ne prihvatiti pomoć u ljudstvu kojom je bila uslovljena pomoć u naoružanju za Armiju BiH – i, usput, HV i HVO koji su prolazak konvoja preko svog teritorija naplaćivali procentom od doniranih borbenih sredstava – mogla je itekako učiniti više na saniranju štete izazvane dolaskom stranih vojnika i njihovim nakaradnim učenjem. Pod tim više misli se na bilo šta, jer do dana današnjeg nije napravljeno ama baš ništa.

Import ratnici u većini – i to značajnoj – ne predstavljaju problem za sadašnju BiH: dio je deportiran, dio je potražio nova bojišta, neki su ostarili, drugi su po evropskim zatvorima s tendencijom da u njima borave dugo, ako ne i vječno. Ostali su, međutim, njihovi nekada mladi suborci poput Gačića ili baštinici ideja El Mudžahida poput Muamera Topalovića, Mevlida Jašarevića...

Njih trojica, kao i bugojanski auto bombaš Haris Čaušević Oks, primjer su djelovanja paklenog koktela psihičke neuravnoteženosti i vjerskog fanatizma, začinjenog manjkom strpljenja da neko objavi početak rata kojeg smatraju svetim.

U isto vrijeme, oni su dva živa i jedan izrešetani dokaz da, trenutno, puno veću opasnost od žitelja selefijskih komuna po bosanskohercegovačkim pripizdinama, predstavljaju samostalni i samozvani džihadisti. Svako naselje u kojem se oblači, živi i radi kao u kandaharskim predgrađima u vrijeme talibanske vlasti, lakše je držati pod nadzorom i, posljedično, preduprijediti eventualne veće terorističke operacije. Za lobotomizirane manijake po zatvorima i kućama bez fasada već trebaju i ozbiljan obavještajni aparat i ista takva strategija nadzora potencijalnih izvršitelja zločina. Toga, kako smo mogli čuti i pročitati nakon što se Gačić uhvatio šume, kod nas nema.

Nema još nečega: spremnosti da se prizna kako se BiH ne sreće sa takozvanim islamskim terorizmom u onom obliku koji muči nove destinacije fanatika, ali to ne znači kako u njoj nema međunarodno nerealiziranih terorista, onih što iz raznih razloga nisu stigli otići na teritorij kojeg je kontrolirao ISIL, a nemaju ni pameti ni živaca da čekaju priliku za organizirano djelovanje na domaćem terenu, pa su, eto, spremni sami ubiti konjičku opbitelj, dvojicu vojnika Oružanih snaga, napasti Ambasadu SAD-a, policijsku stanicu ili likvidirati mamu i komšiju.      

Ni odijelo ni način prakticiranja vjere ne čine nekoga teroristom po defaultu, ali ta dva elementa, plus policijski dosije, dovoljni su za, nazovimo je, posebnu pažnju i isti takav tretman, naročito u zatvorima u koje su dokazani vjerski fanatici dospjeli zbog već počinjenih krivičnih djela, bez obzira je li riječ o pljačkama ili služenju u rahmetli kalifatu.

Jugoslavenski komunisti su ćelije kaznionica između dva svjetska rata nazivali crvenim univerzitetima: uhapšeni su u njima djelovali zajedno, čitali ili prevodili ključne ideološke tekstove, te indoktrinirali mlađe, odnosno regrutirali nove članove. U bosanskohercegovačkim zatvorima u kojima kaznu služe nekadašnji ISIL-ovi ambasadori poput Bilala Bosnića i vojnici koje su on i Nusret Imamović poslali na front, danas se, istina, ne prevodi i ne čita, ali se ništa  sistemski ne radi na tome da se onemoguće ostale metode ideološke obuke, praćene pripremanjem tijela i uma na operacije poput Gačićeve.

Edinu Gačiću lijeka nije bilo, što ne znači da ga nema i drugima koji su prošli kroz El Mudžahid ili su odrasli da čuvaju tekovine tog odreda. Liječenje, međutim, traži ozbiljnu spremnost na suočavanje sa problemom, pa odmah zatim i isti takav sistem preodgoja od zatvora, pa do civlnih centara za deradikalizaciju u kojima bi sa fanaticima čije je poznavanje islama nikakvo - za razliku od spremnosti da ubijaju u ime istog tog neznanja - radili i oni koji su godinama, neki i decenijama, upozoravali na to da je uvoz ratnika podrazumijevao i uvoz ideja čije su posljedice, kako vidimo, i dugotrajne i smrtnosne.

O tome se se, međutim, ne razmišlja sve dok se ne dogodi još jedan incident, pa još jedan, onda drugi, treći, četvrti...    

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.