Sanjao sam sinoć odgovornost: Raskošna blamaža Bakira I.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Takvu raskošnu blamažu ne pamte ni najstariji hroničari bosanskohercegovačkih političkih idiotluka. Inače njih, idiotluka, ne hroničara, ima za knjigu debljine kauča. Nema, međutim, puno Bakira Izetbegovića. On je, što bi rekao Anto Đapić, bivši predsjednik nekog od HSP-ova Hrvatske, jedan – a takvih je malo.

Jedinstvena je, zbilja jedinstvena, pojava taj Bakir Izetbegović: prvi Mali princ u Bošnjaka i prvi čovjek u Bosni i Hercegovini koji nema straha od famoznog ofiranja. Kakav je, ne bi bilo čudo da se ne boji čak niti propuha.

Nema, dakle, u kratkoj i strašnoj povijesti ovdašnjeg višestranačja osobe koja se sa njim može mjeriti. Pored Izetbegovića se, jednostavno, ne vide svi oni doajeni što su narod pozivali da mirno i dostojanstveno, jeste, baš tako, tim rječima, demolira prostorije nekadašnje Televizije Sarajevo; bili spremni da, kako bi sugovornicima dokazali koliko su nacionalno osviješteni i naciji posvećeni, sami sebi pucaju u glavu; vozali cijele entitetske proračune u kešu i u gepeku...

Nije, međutim, niko nikada izazvao toliku krizu kao Bakir Izetbegović, svjestan da njen uzrok nema ama baš nikakvog smisla. Znao je, da skratimo, Bakir Izetbegović kako od revizije tužbe BiH protiv Srbije za genocid nema i ne može biti ništa. Javljeno mu je na vrijeme da Sakib Softić međunarodnim sudijama može odnijeti deset deka kafe, gusti sok i Jadro keks, ali ne može, nema pravne osnove ni prava, nikakav papir važan za bilo šta drugo osim za napraviti avion koji će pikirati u nečijoj kancelariji.

Ipak, organizirao je Izetbegović svebošnjačko sijelo, okružio se partnerima, opozicijom, predstavnicima udruženja žrtava, obratio kamerama i konačno, po najnižoj cijeni, rasprodao ono što je ostalo na zalihama od moralnog kapitala žrtava masovnih zločina i genocida, za koje nema pravde ni kod kuće, ni na strani.

Da mi živimo gdje ne živimo, već u nečemu što je makar nalik ozbiljnoj državi, Bakir Izetbegović bi već danima, otkako je dokazano da je džaba ludovao, bio politički leš. Još jedan u masovnoj grobnici sličnih, ne po etničkom porijeklu, već po tome što im je pri rođenju odstranjen svaki osjećaj odgovornosti. Mi, tri naroda raspoređena u dva entiteta se, nalazimo se - kako kaže grafit pisan jezikom ulice, jer drugim ne može – u četiri pičke materine. To, u prijevodu, znači da se Bakiru Izetbegoviću neće desiti ništa: ostavku neće podnijeti, SDA ga svakako, već su istakli, podržava, Dragan Čović i Mladen Ivanić opet s njim piju kafu ujutru, dok Fahrudin Radončić demonstrira silnu hrabrost tako što savez SBB-a sa SDA sada zove – tehničkim.

U majci domovini svih svjetskih apsurda je sve moguće, pa eto i to da se brda tresu, a miševi više ne rađaju. Ma tresu se i planine, sve redom, ali onako, bez veze, za neku stvar i da se narod ima oko čega sekirati. Dokazao je to Bakir Izetbegović pokazujući kako se u BiH neke ljude može varati neko vrijeme, a sve ljude sve vrijeme, odnosno da neme te granice koje se ne može preći u pokazivanju kapaciteta vlastite neodgovornosti.

Nije naša nesreća što je on takav, već što nema drugačijih. Milorad Dodik, recimo, odvaja Republiku Srpsku od BiH ima barem devet godina, no graničari sa srbijanske strane Drine mogu veliku rijeku preći jedino u civlilu i kada idu kod tetke u Gacko. Dragan Čović je, kao Alija Izetbegović nekada, naravno u drugom kontekstu, do podne za treći enitet, a od podne samo za hrvatsku izbornu jedinicu, pa tako više od desetljeća. Oboje, međutim, postoji koliko i čitlučki centar za svemirska istraživanja. Fahrudin Radončić, medijski magnat u pričuvi, naobećavao se borbe protiv bošnjačke mafije, da bi svako malo morao objašnjavati kakve su njegove veze sa albanskom.

Možemo ovako nabrajati do sudnjeg dana, napraviti pauzu i onda opet, ali... Kao što ne postoji nešto preko čega se kod nas ne može preći i to, posljedično, kazniti na izborima, e tako nema ni onoga što se može ne napraviti bez sankcija. Sasvim je, dakle, svejedno odakle krećemo: hoćemo li prvo izbrojati sve što je učinjeno loše, grozno i katastrofalno ili ćemo početi sa neispunjenim obećanjima. Uvijek ćemo doći na isto u suludoj potrazi za početkom kruga: u srce tame u kojem, kako je rekla Virginia Wolf, „velika većina ljudi ne osjeća odgovornost za svoje postupke“. A i što bi: nema toga što mi nećemo oprostiti, naravno svojima.

Ko god, dakle, kod nas, poput Martina Luthera Kinga nekada, ima san i u tom svom, sadašnjem snu vidi odgovorne u politici, tome je bolje ne lijegati. Lakše će mu jutro biti. Svako.