Svi imaju, svi mogu, samo Mostarci jok!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije se znalo pravilo – ako selo ima svog čovjeka među ministrima onda je realno očekivati da će u selu biti nekog naglog prosperiteta. U mandatu bi svaki pravi ministar pogurao novi asfalt, omogućio novu školu ili barem bojanje stare, učinio sve da podijeli kakvu pomoć  ili poticaje lokalnim proizvođačima krtole ili kavade, skrenuo neku lovu za novooformljeno folklorno društvo, a ako bi ministar bio malo jača karta nije selu ginula niti nagla injekcija u sport, pa je postojala realna mogućnost da lokalni nogometni klub već za pola njegovog mandata uđe iz Kozje u Drugu ligu.

A zašto? Pa zato jer našem mentalitetu nema milije i draže nego kad si „tito“ u svom selu!. Možeš ti otići u New York, tamo zgrnuti milijune, možeš biti netko i nešto u Berlinu ili Minhenu, možeš u zagrljaju imati pola Beča, ali nema od toga ništa ako se nisi kao ćesar vratio u rodno selo, pa se šepurio po njemu baš k'o Džo Amerikanac u Prosjacima i sinovima  i otapao se k'o kocka leda slušajući se kako mudro zboriš dok te ostali gledaju širom otvorenih očiju i slušaju s ušima na gotovs. San većine ambicioznih je da se jednoga dana pojave u rodnom mjestu u crnoj njemačkoj limuzini i praćeni svitom viknu - "Evo mene među moje, sad ćemo po mom!"

Ti na konju, a oni dolje

Ima li bolje hrane ljudskom egu od toga? Ima li uzvišenijeg momenta za homo balcanicusa od toga da uđe u svoje selo  k'o Rimljani u Judeju, pa u bijeloj košulji  prodefilira pred svim onim babama koje su, u trenucima stalne dokolice i zabijanja nosa u tuđe živote, govorile da od malog klempe neće biti ništa i da će zgubidan na kraju završiti među svim onim starim momcima koji dane utapaju u lijenost, a noći u alkohol.

Ima li većeg trijumfa nego kad beskompromisni prodor kroz stranku, u kojem nisi žalio ni na koljena pasti kad je trebalo, trijumfalno okruniš time da te svi bivši đaci bolji od tebe i svi ti svršeni studenti i k'o fol intelektualci krenu tapšati po ramenu i gladiti po obrazu k'o malog Budu.

Ima li boljeg osjećaja nego kad padnu pred tebe s molbom da zaposliš ovoga ili onoga, da poguraš selo i seljane, ti od kojeg su se tako malo nekoć nadali. Jesu, jesu, ali ti si ih sve zajebao!  I sad kad god ih netko pita tko im je to sagradio, oni s ponosom spomenu tvoje ime!

I evo vam, dakle, i asfalta i škole, evo nama svima nogometa i foklora, evo i pomoći za krumpir i kavade! Ali da se zna od koga je! Od mene! Od mene za vas! Nemoj samo da čujem da su to ionako naše pare. Nisu, to sam ja sve sredio. Ja!

Ono kad ti stalno gori crveno

Eto, vozim ja tako neki dan i razmišljam o ovome. I baš je ovako išlo, praktično mi se između dva semafora sve ovo što gore napisah odigralo u glavi. I onda skontam što smo mi ovdje Bogu skrivili pa da ovaj  Mostar nije ni grad, a nije ni selo?

Jer da je selo naš ministar bi već sve ovo izasfaltirao, sredile bi se mnoge stvari, napravile bi se nove škole i dvorane, a vi i ja ne bi život provodili  vozeći od rupe do rupe, truckajući se k'o konjska zaprega, sjebavajući lafete i krajnice, kriveći felge i režući gume, vježbajući živce na lošim prilazima gradu i još lošijim cestama u gradu. 

Koliko sam upućen, ni centimetra asfalta još nismo dobili, ni u gradu, ni oko grada. Dvorane i sportske objekte da ne spominjem! Samo prazna obećanja u jalovim novinama. Ili jalova obećanja u praznim novinama. Da, definitivno ovo drugo bolje i istinitije zvuči.

Prokletstvo kad si svačiji a ničiji

Ni unutarnji ni vanjski naši ministri ni da mrdnu.  I kažeš da je Mostar selo? Eh, da je bogdo selo! Da smo selo imali bi već odavno dvoranu, četiri trake i gdje treba i gdje ne treba i kružni tok na Balinovcu. Prilaz gradu bio bi kao iz bajke, a ne kao iz lošeg horor filma C produkcije. I ne samo to, ne bi bili deponija, stratište uzaludnih nadanja, posljednji ispraćaj uzaludnog entuzijazma i tragikomični komad ljudske bijede, što Mostar danas jeste.

Eh, da smo bogdo selo…a ne ova imitacija urbane sredine,ovaj lažnjak u posuđenom derutnom ogrtaču koji pamti i bolje dane. I bolje svoje ministre.