Slušaj, babo, orasi su skupi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da se ne lažemo. Nedojebanost - osnovni problem Bosne i Hercegovine. Bez zvjezdica, potpuno iskreno, na samom početku teksta, da uklonimo bilo koju dilemu. Najiskrenije. Med nam je kineski, nekvalitetan, a orasi skupi. Ukratko – nedojebanost.

Nekako sam još naučio trpjeti domaće političare kada su neotesani, nekulturni, neodgojeni tu u našoj kasabi, ali mi obraz otpadne kada su u svom elementu tamo vani.

Prošetala Suljagića Fata do Stabmola grada

U subotu navečer vraćam se iz Istanbula u Sarajevo. Sparno je i nenormalna gužva, udaljenost od kojih 20km prelazili smo nešto jače od sata. U Istanbulu stanovnika kao u bivšoj Jugoslaviji, ipak sve uredno funkcionira, dječurlija se loptaju ili naganjaju s golubovima, roditelji ližu njihovu napola otopljenu dondurmu u hladovini i raspravljaju tipa „moja znaš šta mi je rekla...”. Redovi na Atatürku nenormalni, remen od hlača nosim u ruci jer treba proći nekoliko punktova prije kontola putovnica i checkina. Popijem kavu, ostalo još lira, idem kupiti još suvenira da se riješim kovanica koje podsjećaju na Euro, ali su bezvrijedne u odnosu na njega. Iscrpljen, nakon četiri sata zavalim se na pod na Gate 707, pored euro utičnice. Punim mobitel, pregledavam slike iz Svete Mudrosti.

Posljednjih desetak minuta ukrcavanja dolazi prilično bučna ekipa u kojoj poznati glas pametuje za trojicu. Baterije će biti dovoljno za Play Music pa se i ja odlučujem ukrcati. Čovjek koji pametuje, sad soli pamet i uposlenici zračne luke, prepoznam Emira Suljagića. Divim se talentu dvojezičnog pametovanja, nadesno uposlenici Atatürka o karti, nalijevo svome društvu o budžetskim pitanjima. Kako mi je politike previše u životu, odlučim u zrakoplov ući suprotno od njega, što prije se ukopati u JBL slušalice i tiho se pozdraviti s Carigradom, središtem eurocentričnog svijeta.

Avionu slomiću ti krila

 Po ulasku u letjelicu čujem neku gužvu na sredini. Kako prolazim prema svome sjedištu, da se primijetiti da je naš uzoriti sin odabrao sjesti na tuđe mjesto i nakon što je gospođa odlučila zatražiti svoje mjesto pored prozora, kreće galama koja završava Emirovim bacanjem torbe preko siceva. Primijetim preplašenu stjuardesu, crvenu u licu i jel, alarmira se novinarski gen o socijalnoj pravdi, za koji mi nije jasno kako ga Suljagić nije usvojio tijekom karijere.

„Gospodina Suljagiću, zrakoplov je pun novinara koji se upravo vraćaju s radionice u Anadoliji, ukoliko ne želite već ujutro ispunjavati sve naslovnice u zemlji, zamolio bih vas da se udostojite ponašati se kao gospodin!”

Na te riječi Suljagić ustukne, ali krene salva njegovih pulenčića i simpatizera, kako se ovi novinari usude prijetiti svakome, zašto ne postoji neki zakon, azil kojim bi se novinari spriječili da prijete javnim osobama. Drsko im odbrusim, jer nije mi jasno zašto je Suljagić manje novinar od mene, niti zašto je javnija osoba od mene. Svejedno, potpuno anonimnoj gospođi pokušava oduzeti mjesto, što je prvi žuti karton za političara, a drugo, sramoti gostoljubiti duh i kulturu poštivanja na kojoj je izgrađena Bosna i Hercegovina, a koju on i slični njemu predstvljaju, pogotovo na nekoj zračnoj luci u Turskoj.

Uzalud Izborni zakon, ako birate dripce

Neću duljiti, jer što god da napišem, stvorit ćete neku krivu sliku. Kako sam radijski novinar, ljudi me ne poznaju dok šutim, a zbog te sam činjenice naišao na slične ispade ne samo od Suljagića, nego i od Dodika, i od Karamatića, Komšića, Ive Mire Jovića... Od onih kojima se rugate doživio sam ugodna iskustva, što ja znam, na prvu se prisjetim da je „sandžaklija” Radončić uvijek najveći gospodin u dvorani, da „kriminalac” Čović nikad nije podignuo glasa, da „ženskonja” Arnaut uvijek govori razinu inteligentnije od drugih u dvorani... Mogu i o ovim što se lako uvrijede, ali to se nekako uvijek svede na ginekologe u politici... pa ne bih da nepotrebno prozivam struku.

Ono što me brine jest da vi glasujete za te ljude. Nekulturne, drske, bez bontona i etiquette. A takvo ponašanje je jednostavno loše u politici BiH. Ako je riječ o ADP-u, to se da sanirati, ima ga barem desetina stanovnika naše zemlje, odmora i mira, podalje od politike. Ako nije anksiozno-depresivni ili sličan poremećaj u pitanju, onda je obični bezobrazluk, a takve ljude treba držati podalje od svega, i komšiluka i zrakopova i politike, a ponajdalje od novčanika. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.