Špijunske igre: Zujanje OSA-e u prirodi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vrišteća naslovnica hrvatskog reanimiranog tjednika Nacional, te prateći tekst u kojem se navodi kako bosanskohercegovačka Obavještajno sigurnosna agencija (OSA) vodi specijalni rat protiv Hrvatske, prisluškujući niz privrednika i političara, računajući i premijera susjedne države, Andreja Plenkovića, sjajan su povod da se prisjetimo jedne od prvih špijunskih operacija u skorijoj historiji, izvedene kako bi se amortizirale posljedice izvačenja deviza iz BiH.

Rane su, dakle, devedesete godine i Slovenija polako sa jugoslavenskog dinara prelazi na svoju valutu – tolar. U tom procesu formalno i jedne i druge pare važe u zemlji aktuelnih košarkaških prvaka Evrope. U ostatku raspadajuće Jugoslavije, računajući, naravno, i Bosnu i Hercegovinu, još uvijek je jedina važeća valuta dinar koji polako ali sigurno gubi onu Markovićevu stabilnost.

Slovenci tada na tone dinara kojih se svakako rješavaju, dovoze u BiH, kupuju njemačke marke najviše, a ni druge čvrste valute ne odbijaju, i vraćaju ih u Ljubljanu. Fina se tu lova zavrtila dok smo mi skontali šta se dešava, da bi, kada smo konačno upalili motorku, krenuli u kontraofanzivu. Grupica stručnjaka iz paraobavještajnih struktura – one službene, republičke, još su bile pod kontrolom jugoslavenskog sigurnosnog aparata – nabavila je opremu, papir, boju i krenula štampati lažne tolare, sve s ciljem da za njih u Sloveniji kupi one naše marke. Naštampali ih jesu, ali zamijenili nisu: dobacili su do granice nekada najprosperitetnije federalne jedinice u SFRJ, gdje ih je pohvatalo. Istina, jedna torba s parama je prošla. Kasnije je nađena na nekakvoj livadi. Na kraju je u BiH, da malo karikiramo, samo malo, vraćeno oko četrnaest maraka. Ne miliona ili hiljada, da ne bude zabune.

Ko u priču ne vjeruje, a ima razloga jer, fakat, zvuči suludo, neka se uhvati troknjižja ''U ime države'', u kojem su dva slovenska novinara, Matej Šurc i Blaž Zgaga, rekonstruirali ilegalne puteve oružja i novca u bivšoj Jugoslaviji. Sve tri debele knjige, pune dokumenata i storija poput navedene, objavljene su i na hrvatskom jeziku.

Obavještajne strukture začete pravljenjem lažnih para, pa okupirane od Bakira Izetbegovića i njegovih kadrova, nisu mogle završiti drugačije nego ovim što je ostalo od OSA-e, čiji dokumenti po regionu kruže kao glupost u prirodi. Dio je, vidimo, stigao i do redakcije Nacionala, medija poznatog po čestoj primjeni posebne metode istraživačkog novinarstva, poznate i kao poštanski sandučić.

Još dok je osnivač tog lista, Ivo Pukanić, bio živ, Nacional je objavio na stotine tajnih dokumenata koji su im dostavljani ravno iz policije i špijunskih krugova. Na taj način su, nakon ponovnog pokretanja tjednika, skinuli glavu – što je, da se razumijemo, veliki doprinos civilizaciji – Tomislavu Karamarku, objavivši dokaze o njegovoj bliskoj vezi sa ruskim oligarsima i njihovim političkim pokroviteljima. To što se ubrzo pokazalo da je Karamarko imao pravo kada je insistirao da se Hrvatska povuče iz međunarodno-pravnog natezanja sa MOL-om oko INA-e, jer u njemu ne može dobiti ništa, nikome nije ni bilo ni ostalo važno.

Uglavnom, sada su do Nacionala stigli dokumenti OSA-e o prisluškivanju niza hrvatskih političara i privrednika sa obje strane granice, računajući, navodno, i samog Andreja Plenkovića. I krenula je, kako to obično biva, histerija garnirana teorijama zavjere zbog kojih se ne razgovara o onome bitnom, tačnije najbitnijem: širenju ruskog uticaja na Hrvatsku i BiH, procesu kojem samo može pomoći galama izazvana amaterizmom Mehmedagićevih špijuna i distribucijom povjerljivih dokumenata.

U prijevodu, svi akteri operacije u kojoj, suštinski, nikoga nije briga ni za položaj Hrvata u BiH, ni za BiH kao takvu, sada znaju da moraju nastaviti igrati opreznije nego svih ovih godina, pa i decenija. Da, upravo toliko dugo.

''Jugoslavenska koncepcija miroljubive koegzistencije'', naslov je naučnog rada kojeg je 1974. na Institutu za visoke međunarodne studije Univerziteta prava, ekonomije i društvenih nauka Pariz 2, odbranio Vice Vukov. Jeste, onaj Vice Vukov, šibenski pjevač božanskog glasa kojem je tri godine ranije, zbog bliskosti MASPOK-u, na silu prekinuta karijera. On, Vukov, je nakon ozbiljnog istraživanja oborio masovno prihvaćenu tezu prema kojoj bi, u slučaju podjele i Jugoslavije, Srbija bila pod ruskim, a Hrvatska pod zapadnim uticajem.

''Ovdje se, međutim, potrebno vratiti britanskom projektu o eventualnoj podjeli Jugoslavije na dvije nezavisne države. Velika Britanija je, naime, predviđala da bi jedna od tih dviju država, Srbija, bila 'monarhistička i agrarna', što će reći pod utjecajem i kontrolom Zapada. Druga, koja bi obuhvaćala Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu, bila bi komunistička, dakle sovjetska akvizicija. Nije se radilo, dakle, samo o raspadu Jugoslavije i o stvaranju dviju neovisnih država nego o podjeli njezina teritorija među (budućim, sad latentnim) suprotstavljenim vojno-političkim blokovima! Ovaj podatak je zapravo dokaz da je već u to doba postojala čvrsta uzročno- posljedična veza između sovjetske politike interesnih sfera i nacionalne politike (shvaćene u našem, dakle etničkom smislu) unutar Jugoslavije, koja nije bila uvijek dovoljno jasna glavnim akterima zbivanja…'', piše Vukov.

Ozbiljne zemlje se od neozbiljnih razlikuju i po tome što na ostvarivanju svojih geopolitičkih ciljeva rade koliko treba. Može deset, a može i sto godina. A Rusija je vazda bila ozbiljna, čak i kada se činilo da se raspada. Tako je, recimo, 1991. iskoristila svoj uticaj i spriječila JNA da ozbiljno bombarduje Zagreb. Također, Rusija je bila i jedna od prvih zemalja u kojima je Hrvatska nabavljala oružje za odbranu i iz nje je, sudeći po brojnim dokazima, u Hrvatsku, a preko trgovca Zvonka Zubaka, stigao raketni sistem S-300 PMU koji, inače, teritorij Rusije ne može napustiti bez potpisa predsjednika! Tada je na funkciji bio čovjek koji je Vladimira Putina doveo do Kremlja, dakle Boris Jeljcin lično.

U svih dosadašnjih sedamnaest godina ovog vijeka, Moskva je u Zagrebu imala nekoga s kim se može sarađivati. Bio je to, prvo, Stipe Mesić, zagovornik famozne Družbe Adria, što je ljepše ime za projekat prelaska ruskog naftovoda preko Hrvatske. Mihail Gucerijev, vlasnik naftne komapnije Russnefta, svjedočio je na suđenju Ivi Sanaderu i to kao svjedok odbrane! Tomislav Karamarko je već pomenut, a kako je Kolindu Grabar Kitarović na Pantovčak montirala Amerika, pa je samim time neuračunljiva, ostao je još samo Andrej Plenković kojeg u Rusiji baš i ne vole zbog njegovog ranijeg angažmana u i oko Ukrajine.

Velika se geopolitička igra, praćena ogromnom količinom ruskog novca investiranog u energiju, bankarski sektor, hotelijerstvo, Agrokor u kompletu, vodi u Hrvatskoj i polako prelazi granicu sa Bosnom i Hercegovinom. Suviše velika i složena za ljude poput Izetbegovićevog namještenika za Obavještajno-sigurnosnu agenciju, Mehmeda Osmanagića Osmice, koji OSA-u pretvara u nastavak AID-a drugim sredstvima, baveći se ozbiljnije političkim protivnicima SDA, nego operacijama koje mijenjaju ekonomsku, pa posljedično i svaku drugu politiku na onom prostoru na kojem se odvijaju. I na kojem smo mi osuđeni živjeti.