Spomenike ne smijemo zaboraviti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ima već godinu ili dvije da američke umjetnička i znanstvena zajednice pokazuju zanimanje za jugoslavenskom arhitekturom. Svojevremeno sam tako čitao tekstove iz poznatih američkih dnevnih novina o očaravajućoj arhitekturi koja kao da je s onoga svijeta ili kao da je djelo vanzemaljaca, betonska, mastodontskih razmjera, a ipak s čovjekom u središtu priče.

Muzej modernih umjetnosti (MoMA) u New Yorku počeo je ovih dana s promocijom veličanstvene izložbe koja će uključivati više od četiri stotine skica, nacrta, modela, filmskih rola o arhitekturi nastaloj u zemlji sudara svjetova – konkretno socijalističkog istoka i kapitalističkog zapada. Imena Bogdana Bogdanovića, Juraja Neidhardta, Svetlane Kane Radević, Edvarda Ravnikara, Vjenceslava Richtera i Milice Šterić s ponosom su navedena na način kako biste naveli da izlažete djela Fride Kahlo, Salvadora Dalija, Pabla Picassa...

Nikakvo čudo bilo kojem poznavatelju umjetnosti, konkretno arhitekture. No, što je s nama?!

Crveni kiosk sive boje

Nekako je uz bok ovoj informaciji da će od srpnja ove do siječnja 2018. godine New York imati priliku uživati u sabranim djelima jugoslavenske arhitekture stidljivo proturena i informacija, više kao anterfile u novinama nego nešto od konkretne važnosti, da je tvorac genijalnih modularnih objekata koje smo znali kao crveni kiosci, u kojima su se mogle kupiti novine ili cigarete, ulaznice za kino, kila mljevenog ili se iz njih širio miris tripica u starom, socreceptu za burek, u kojima su boravili noćni čuvari ili osoblje lokalne hitne pomoći...

Dakle, Juraj Neidhardt dobio je nagradu za životno djelo, između ostaloga i zbog tog montažnog objekta od stakloplastičnih niti, danas kažu karbonska vlakna, ali i ovo je jedna ranija inačica iste priče.

Nekako su se gotovo neuništivi modularni objekti, neobojani ideologijom (nisu nužno bili crveni, buregdžinica kakve se sjećam kraj svoje osnovne škole bila je u narančastom, a na mjestu mostarske sinagoge stoji bijeli takav objekt) uklonili pred ovim pseudootomanskim i ovim na drugoj strani pseudokockastim limenim modularnim objektima koji su sve osim modularnih, a nakon hercegovačkih obilnih kiša počnu puštati crvenkaste hrđave curke, kao sline na uplakanom trogodišnjaku.

Umjetnost s velikim U

Spominjem modularni objekt ilitiga crveni kiosk kao primjer, ali Mostar je ama baš najbolji (najlošiji možda) primjer kako smo Bogdana Bogdanovića protjerali s naših ulica. Umjesto da Partizansko groblje prezentiramo turistima kao ono što u biti i jeste, slavenskom mitologijom obojani grad mrtvih u gradu živih, simbol rađanja suvremenog, radničkog Mostara, koji je upravo na požrtvovnosti pregalaca iznjedrio Mostarku, Zvjezdaru, kenjca na tržnici, gradeći iz vjekovne tradicije i žrtve onovjekih Mostaraca koji su mostarsku ćupriju (op.au. Stari most) plaćali i krvlju i znojem i životima ponekad... **biga preduga mi je ova rečenica i nema kraja.

Nema kraja jer nema mjere našoj gluposti i želji da zaboravimo tko smo i što smo. Bogdanovićev grad mrtvih dobro je i prošao, sjetite se samo spomenika na Makljenu Boška Kućanskog. Naravno da se samo sjetiti možete, jer su ga demokratske promjene demolirale, izbrisale s lica zemlje. Nije samo ustaška aždaja jela svoju djecu i braću, ni ostali spomenici Narodnoosobodilačkoj borbi u Bosni i Hercegovini nisu pošteđeni, onaj je unakažen kvazipravoslavnom, a zapravo četničkom ideologijom, onaj je načačkan kvaziislamskim obilježjima koji skreću pozornost s antifašizma, jevrejskih simbola mahom je nestalo, a ne daj ti Bože da netko spomene da su antifašisti bili i Romi, Slovaci, Česi, Poljaci, Rusini.......

Odi vani da se diviš ovome ovdje

Nego, očito je da ste vi raskrstili s bivšom državom, makar nešto i lijepo bilo u njoj. Pa da vas samo za kraj priupitam, ne kao jugonostalgičar jer ja se iz vremena Jugoslavije mogu sjećati akcijskih lutkica He-Mana, narančaste NBA košarkaške lopte, žutog udžbenika sa slikama unutra, za engleski jezik (jel, nije tad bilo puno udžbenika sa slikama), bijelo-žuto-plave plastične fascikle sa Zagijem ili crvene s Vučkom, u kakvima sam nosio kajdanke na solfeggio ili Braco i Seka čokolada te Pi-Pi soka (znači Braco i Seka čokolade najbliže ideologiji bratstva i jedinstva):

Jel vas stid kad odselite vani, trbuhom za kruhom, i vani se dive onome što mi nastojimo skriti kao najgoru obiteljsku tajnu, kao bipolarnu tetku ili strica alkoholičara?!