Sport i politika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon jedanaest dana napokon je završena sudska sportsko-politička saga oko ulaska Novaka Đokovića u Australiju, gdje je najbolji svjetski tenisač trebao nastupiti na Australian Openu.

Detalji ove drame svima su manje-više poznati, pa se ne želim ponavljati, jer su mediji iz sata u sat prenosili zbivanja iz Australije kao da se radi o kakvom bizarnom, globalnom realityju u kojemu je većina gledatelja žučno zauzela svoju stranu. Zanimljivo je da je sapunica oko Novaka Đokovića zasjenila sve drugo, pa čak i nasilne demonstracije u Kazahstanu koje su se odvijale u isto vrijeme.

Antivakserstvo

Epilog cijelog slučaja također je poznat i neću pretjerati ako kažem sasvim očekivan: Novak Đoković je odlukom australskog Saveznog suda deportiran iz zemlje kao "zdravstvena prijetnja zajednici", te nema pravo ulaska u Australiju naredne tri godine, što onda znači, s obzirom na Đokovićeve godine, da ovaj tenisač vjerojatno nikada više neće nastupiti na Australian Openu, turniru koji je osvajao rekordnih devet puta. Doduše, Đoković ima pravo na podnošenje žalbe, što je pomalo licemjerno, jer se australsko sudstvo u cijelom slučaju postavilo po onoj "kadija te tuži, kadija te sudi", gdje je svaki ishod unaprijed poznat.

Na ovu odluku je reagirao i Aleksandar Vučić, i moram priznati da se prvi put s njim u potpunosti slažem: "Oni misle da su tom odlukom ponizili Novaka Đokovića. Oni su ponizili sebe. (...) Đoković se može uzdignute glave vratiti u svoju zemlju i svakoga pogledati u oči. Maltretirali su ga deset dana da bi mu uručili odluku za koju su znali od prvoga dana da će je uručiti."

Đoković je, da se ne lažemo, nastradao zbog svojih "antivakserskih uvjerenja". Definirao sam to na ovaj način jer se antivakserstvo već odavno pretvorilo u neku vrstu kvazireligije čije se temeljne postavke ne propituju, barem iz perspektive sve brojnijih "vjernika", među koje spada i sâm Đoković, tako da taj fenomen možemo promatrati i kao neku vrstu ideologije. Na taj ga je način zapravo tretirao australski Savezni sud u drugostupanjskom postupku: Novak je nastradao jer je "ideološki drugačiji" od većine tenisača na Touru, njih 97 posto koji su uredno cijepljeni.

Pravo na neliječenje

Ključno pitanje koje se ovdje postavlja, barem iz moje perspektive, je to što mogu očekivati obični, bezimeni ljudi, ako se nešto slično može događati Novaku Đokoviću, globalnoj sportskoj ikoni, koji zasigurno nije zaslužio takav tretman, što nije od jučer. Ne zbog toga što se radi o najboljem tenisaču na svijetu, već zbog osnovnih ljudskih prava u koje spada i pravo na vlastite zablude, bez obzira što mi ili australska Vlada mislili o cijepljenju. Zbog toga je cijela ova farsa isključivo političko pitanje.

U krajnjem slučaju, može se reći da je jedno od osnovnih ljudskih pravo i pravo na neliječenje. Vjerujem kako se svi sjećaju slučaja bivšeg slovenskog predsjednika Janeza Drnovšeka koji je odbio konvencionalne metode liječenja karcinoma. Pitanje (ne)cijepljenja svodivo je u krajnjem slučaju i na ovo, jer nijedna svjetska vlada nije imala hrabrosti uvesti obvezno cijepljenje, bježeći na taj način od odgovornosti za eventualne nuspojave cijepljenja. Najviše zbog toga Novak Đoković ima pravo na svoj stav, bez obzira što se radi o notornoj gluposti.

S druge strane, Đoković nikada nije agresivno zastupao svoje antivakserske stavove, iako je postao ikona tog svijeta. Ako promatramo antivakserski pokret kao neku vrstu kvazireligijskog fenomena, tu imamo dvije suprotstavljene krajnosti: agresivne i beskrupulozne misionare koji u cijepljenju vide svjetsku zavjeru, i drugu stranu koja nekom vrstom radikalne moralne panike ograničava ljudske slobode. Svima je poznata ona izjava Alemke Marković o zaraženim osobama, koje se ne pridržavaju uputa njenog Stožera, kao "bioteroristima".

Stanje sloboda

Đoković ne spada niti u jednu od ovih dviju krajnosti. On je neka vrsta "tihog vjernika koji se dosljedno pridržava svojih uvjerenja". Ne treba imati poštovanja prema ljudskoj gluposti, pa niti onoj Đokovićevoj, ali treba poštovati Đokovićevu principijelnost, jer je to nešto čega u današnjem svijetu kronično nedostaje. Meni je zapravo ovaj moment u svemu ovome najvažniji.

Nijedna strana u ovom sukobu nije nevina, općenit je stav oko cijelog ovog slučaja. Ne bih se složio s tim. Novak Đoković je ispoštovao sve uvjete za dobivanja australske vize, što je potvrđeno i prvostupanjskom presudom, ali je zatim nastradao zbog "stava". U jednoj demokratskoj zemlji poput Australije ovako nešto se ne bi smjelo događati. Zbog čega se, onda, dogodilo?

Kada je počela pandemija, još dok je antivakserski pokret bio u povojima, barem u donosu na stanje kakvo imamo danas, mnogo se pisalo o ograničavanju sloboda pod izlikom pandemije. Odnosno hoće li se društva pogođena restrikcijama vratiti u predpandemijsko stanje. Slučaj Đoković nam daje odgovor na to pitanje - definitivno neće. Ako se nešto slično dogodilo u Australiji, što možemo očekivati u nekoj drugoj, manje demokratskoj zemlji?

Tako da se cijela ova priča, barem iz moje perspektive, pretvara u priču o Australiji i stanju sloboda u zapadnom svijetu koji je u tom segmentu uvijek prednjačio, i čiji je Australija prirodni dio, bez obzira što se radi o zemlji koja je uz Kinu imala najtvrđi lockdown na svijetu, što je u jednom trenutku kulminiralo nasilnim prosvjedima, netipičnim za ovaj dio svijeta.

Trajna mrlja

Zbog toga čudi da je australska javnost listom, šovinistički stala na stranu svoje Vlade, što mnogi smatraju i glavnim uzrokom cijele sage oko Novaka Đokovića: u Australiji se kroz nekoliko mjeseci održavaju izbori i sasvim je sigurno da će Đokovićeva deportacija podići rejting aktualnoj Vladi koja u ovom trenutku po tom pitanju ne stoji baš najbolje.

Ovdje je političko, i to ono lokalno, potpuno zasjenilo sportsko, kao neku vrstu univerzalne kategorije. Čisto sumnjam da će Rafael Nadal ili Roger Federer, dvojica velikih sportaša, koji imaju identičan broj Grand Slam titula kao i Novak Đoković, ukoliko i osvoje svoj rekordni, dvadeset i prvi Grand Slam, biti nešto posebno presretni zbog toga, jer će na tom pothvatu ostati trajna mrlja, kao neka vrsta povijesnog presedana, o kojoj će se mnogo više pisati negoli o njihovu uspjehu.

Deportacija Novaka Đokovića između ostalog je i danajski dar ovoj dvojici tenisača, bez obzira tko osvojio Australian Open ove godine. Moralni pobjednik ovog turnira zna se već unaprijed, a to je Novak Đoković, jer se pokazalo da je principijelnost jednog pojedinca, bez obzira na čemu se ona zasniva, uvijek za koplje iznad nedosljedne politike i bilo koje vrste šovinizma. A ovdje je prvenstveno o tome riječ. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.