Sretna Nova... 1917.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Moj drug Mirso neki dan stoji pred džamijom u Stocu i (b)roji na vjerske poglavare, kako su oni najgori, kako neće da ih vide da zajedno sjede, a već bi to pomirilo narod... Jedna rečenica vuče drugoj, i mi zaključismo da su ljudi na Balkanu (op.au. populistički, ne geografski Balkan) jedna najobičnija zatucana rulja, raja, neotesani, prljavi i primitivni planinski ljudi koje je Tito silom i represijom držao što na okupu, to relativno uljuđene. Čim je došla ova slobodoumna "demokratska" vlast (od demos, što je narod, pa čitaj 'narod se pita što će i kako će'), tako smo se mi iz industrijaliziranog sekularnog društva brže-bolje vratili u svoje defaultno stanje primitivizma.

Iako se radilo o jednom više-manje peripatetičkom mudrovanju više nalik sofistima nego kakvoj ozbiljnoj filozofiji, nisam se nadao da ću već nekoliko dana kasnije u jednoj običnoj Instragramskoj objavi okusiti baš taj duh vraćanja u prošlost, koja je na našu žalost postala sadašnjost. Naime, naprasno okinuta fotka u gotovo pustoj Ulici Ante Starčevića, razrovanoj, prekopanoj, uokvirenoj napola srušenim zgradama, imaš dojam da si se vratio stotinu godina unatrag, uz medenjake koji postavljaju nove poslovne uspjehe na do jučer ratom uništenim prostorima, postavljaju kanalizacijske cijevi, prljavo, prašina... Nije se uistinu teško vratiti u taj film.

Dovoljno da prelistaš vijesti

Istina da se danas vijesti čitaju na mobitelima i tabletima, a tek nešto rjeđe u novinama, ali novine su iz financijskih razloga prestale izgledati kao šatorsko krilo Vijesnika i sve više su gazete od marke, sićušne, krupnijih slova, za polupismenu malograđanštinu. Javna škola, nekim čudom i to postoji, tek osposobi djecu da raspoznaju slova, većina ih suvereno barata samo velikim tiskanim nakon svršene škole.

I naslovi kao da su iščupani od prije stotinu godina. Od Sjedinjenih američkih država očekuje se politika zaokreta nakon Obame (iako je zaokret preteška riječ, minutno odstupanje veliko je u ovom slučaju), baš kao što je na Wilsona vršen pritisak da otvoreno prevagne u korist Antante, što je i učinio baš prije stotinu godina. Rusija se budi, snažno diše, komeša se. Uhićeni "drinski" tajni agenti, baš kao prije stotinu godina što je Europom odjeknulo uhićenje Mata Hari. Otomanska vojska prčka po Bliskom Istoku – isto kao i danas. Neki razmišljaju o južnoslavenskim ujedinjavanjima, suradnji, neki se toga pribojavaju, baš kao Dačić. J.R.R.Tolkien je relativno popularno štivo. Kina se odlučuje na ekspanziju, doduše, tada vojno-ekonomsku, danas tehnološko-ekonomsku (jeste čuli za ovogodišnji boom kineskih tehnoloških poduzeća potaknut Samsungovim eksplozivnim gafovima?!).

Teško se uistinu oteti dojmu da smo igdje napredovali, pogotovo mi na brdovitom Balkanu, u posljednjih stotinu godina. Zato ne čudi što doista možeš poželjeti sretnu novu 1917. gdje će upravo Srbija i Hrvatska predvoditi "europski građanski" put balkanskih nacija na navijanje.

Korak po korak

Kao i obično, kasnimo na bal velikih svjetskih sila, prošli su i meza i prvi ples i juha i pečenje i čorba, mi smo tek na kupljenje jabuke stigli. 'Vaćamo se stoga za novčanik i brojimo, stoju po stoju, i mislimo u sebi, jesmo li morali sve propustiti i svejedno platiti.

Nismo. Dvadeset godina posljednjih dopustili smo stranačkim agama i begovima da ukupe harač, najprije u krvi, potom i u dukatima. Kofol hajduci, odmetnici i crne Gruje pod izgovorom borbe za našu stvar svakim su danom odnosili naše stvari i preprodavali ih budzašto. Mi se putem zamrzili i sad razmišljamo, baš kao seljak 1917. godine, nasred otvrdle ledine:
"Što li ću ja kad ostarim?! Što će sa mnom biti?! Da odem u svijet, za kruhom?!"

Nisu nas ni Radić ni Račić ni Cvetković ni Maček ni Tito ni Kardelj ni Bijedić digli iz naše svakodnevne kaljuže. Nisu oni sjedili za trakama, rovali po njivama, kopali u rudnicima, kovali po tvornicama. Nisu oni nas puškom natjerali, a mi seljačine, čim je pukla puška, popustili i vratili se unatrag. Naši su očevi i djedovi nosili taj razvoj, išli u škole, kovali zanat, crnčili. Doista me želite uvjeriti da ste vi gluplji od svojih djedova i očeva, vi koji na mobitelima i tabletima čitate iste vijesti kao prije stotinu godina. Znate vi to. Znate, znate, kako dobro znate kad odete u Njemačku, u Irsku, još na tuđem jeziku pa znate. Kako onda ne biste znali ovdje?! A možete li vi to? Ovog puta zdravim razumom, bez represije krune i komunista i samoupravnog socijalizma, da se ne restartamo opet za pedesetak godina? Mislim da sami znate odgovor.