Šta stvarno nećemo da znamo o radikalima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tamo gdje počinje hrabrost, prestaje novinarstvo, a tamo gdje vlada ego, od novinarstva svakako nema ništa. Dokazali: Senad Hadžifejzović, osivač, vlasnik, urednik i sve na sarajevskoj Face televiziji; te Zoran Šprajc – voditelj i kourednik emisije RTL Direkt.

Prvo je, čuli ste, valjda, Hadžifejzović objavio ekstremno stupidan komentar povodom izjave hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o jačanju islamskog ekstremizma u Bosni i Hercegovini. E onda se k'o budala na šamar navukao Šprajc i odgovorio mu poslovično loše, ali svakako pristojnije. Sada Hadžifejzović najavljuje kako će zagrebačkog kolegu verbalno izrešetati i ne treba puno sumnjati da će ostati bez odgovora.

Uglavnom, oba TV voditelja učinili su najgore što su mogli: ne samo što je jedan ispao i seksista, a drugi se postavio kao glasnogovornik šefice države na privremenom radu u medijima, već su potpuno skrenuli fokus sa onoga što jeste i što bi trebala biti dobra novinarska priča koja se, zašto da ne, može producirati zajedničkim radom dvaju komercijalnih televizija.
Nije, naime, problem sa takozvanim radikalnim tumačenjem islama u BiH od prije osam dana, niti su se prvi islamski militanti pojavili malo nakon ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala.

Također, niti su prvi mudžahedini – čiji duhovni nasljednici sada žive po izoliranim komunama ili ratuju na strani propadajuće Islamske države – došli na Balkan tako što su pošli na rad u Njemačku, pa usput zalutali, a nije ni o dva velika talasa uvoza ratnika, onim iz 1992. i 1994., službeni Zagreb tek nešto malo čuo u vijestima.

"Nismo mi zvali mudžahedine, vrata Bosne i Hercegovine otvorili su im Hrvati", rekao je, davno je to bilo, Alija Izetbegović. U ovoj rečenici ima manje istine nego bi željeli njegovi poklonici i više nego što hoće čuti oni koji vjeruju da su ratovi poput western filmova – da je sve jednostavno i crno-bijelo. Drugačije rečeno, uvoz militanata jedna je od nesumnjivo najvećih Izetbegovićevih grešaka, ali nju bi bilo nemoguće napraviti bez pomoći, kako od najbližih susjeda, tako i od drugih, većih igrača na svjetskoj sceni.

Krajem 1992. godine objavljeno je da se u BiH, na strani Armije Bosne i Hercegovine, bori i pedesetak pripadnika libanskog Hezbollaha, šiitske, iranskom režimu bliske (para)vojne formacije. Nešto ranije, u jesen iste godine, SAD zahtijevaju od Hrvatske da zaustavi isporuku 4.000 pušaka i milion metaka iz Irana, namijenjenih Armiji. U avionu kojim je oružje trebalo biti prebačeno, otkriveno je i četrdeset pripadnika Revolucionarne garde Irana.

Prema pisanju „Los Angeles Timesa“, SAD je dala prešutnu saglasnost za sporazum između Irana, Hrvatske i BiH: Iran je slao naoružanje za Armiju BiH, dok su Hrvatska vojska i HVO, preko čijih teritorija se transport odvijao, uzimale dio. Tadašnji ministar vanjskih poslova Hrvatske, Mate Granić, bio je kritičan prema ovom dealu, dok je ministar odbrane Gojko Šušak vidio priliku da ostvari bolje kontakte sa Teheranom i za HV osigura iransko dalekometno oružje!

O tome kakva je bila pozicija Zagreba, a šta su za cilj imali ratnici iz uvoza, prvi je o pisao Esad Hećimović, dugogodišnji novinar, ponajbolji poznavatelj ove teme u jugoistočnoj Evropi i autor knjige „Garibi: mudžahedini u BiH 1992. – 1999.“ Prema Hećimovićevim saznanjima, u Zagreb je u augustu 1992. doputovao Jamal Ahmed al-Fadl, izaslanik Osame bin Ladena i susreo se sa saudijskim državljaninom Abdurahmanom Al Dosarijem, poznatijim kao šejh Abdulaziz i/ili Abdulaziz Riđobradi.

On se, Riđobradi, inače smatra prvim mudžahedinskim liderom u BiH, koju je prvo posjetio da bi procijenio karakter rata i poziciju muslimana u tamošnjem sukobu. Nakon što se, kako je sam kazao u jednom intervjuu „Slobodnoj Dalmaciji“, uvjerio da „muslimane ubijaju samo zbog toga što su muslimani a ne iz nekog drugog razloga, što su Bosna ili nešto drugo”, Riđobradi je, uz ostale, započeo uspostavu onoga što će se kasnije pokazati kao odjeljenje Al Qaide u Evropi i ostaviti duboke, opasne tragove u bh. društvu.

Osim s Riđobradim, bin Ladenov se glasnik u Zagrebu susreo i sa predstavnikom humanitarne organizacije Benevolence International Foundation (BIF), protiv čijeg će osnivača i direktora Enaama Arnaouta svjedočiti na procesu u SAD-u i to kao američki svjedok – saradnik: „U jesen 1992, Al Qaida je uputila svog predstavnika iz Sudana u Zagreb, kako bi prikupio informacije za Bin Ladena o Bosni i o izgledima za Al Qaidin biznis u Hrvatskoj. Član Al Qaide je putovao u Zagreb, gdje se sreo s različitim ljudima, uključujući optuženog Arnaouta, kao i dvojicu drugih pripadnika Al Qaide, Abdulrahmana al-Dosarija i Ebu Zubejra el-Madanija, Bin Ladenovog rođaka. Dosari je savjetovao da Al Qaida uspostavi svoj kamp za obuku u Bosni, izgradi odnose sa stranim humanitarnim organizacijama i uspostavi svoje biznise, kako bi podržala Al Qaidu ekonomski. Dosari je naglasio da je Al Qaidin cilj u Bosni uspostavljanje baze za operacije u Evropi protiv Al Qaidinog istinskog neprijatelja, Sjedinjenih Država”, dio je dokaznog materijala iz svjedočenja korištenog na suđenju Arnaoutu.

Pet godina i nekih mjesec dana nakon zagrebačkog susreta, u Splitskoj ulici u Mostaru, ispred zgrade Policijske uprave i bivšeg sjedišta Ministarstva unutarnjih poslova Herceg-Bosne je eksplodirao automobil bomba, ozlijedivši dvadeset šest civila i troje policajaca. Prvookrivljeni za ovu operaciju bio je Ahmed Zuhair Handala - rođen, prema jednim izvorima u Sudanu, a prema drugima u Saudijskoj Arabiji. Iste godine, 1997., petog decembra, prestajala mu je važiti hrvatska lična karta koju je dobio u zimu 1994.: prema tom dokumentu, adresa Ahmeda Zuhaira Handale je bila u ulici Milana Rešetara broj 36 u Zagrebu.

Da se Senad Hadžifejzović i Zoran Šprajc bave onim čime se ne bave, od navedenog i ostalog, silnog i dostupnog materijala, mogli bi napraviti serijal o putevima islamista, razlozima njihova dolaska, pozicijama službenog Zagreba, ponašanju Izetbegovićevih vlasti i usputnom plesu miliona, naravno dolara. Ali neće, oni će dokazivati ko je više površan i manje duhovit.

Bit će to teška, rovovska borba...