Što točno misliš kad kažeš BiH?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ima onaj jedan lik na Youtubeu što pokušava gledateljima pobliže objasniti države, a koji se, naravno, spetljao i jedva živ izišao iz objašnjavanja Bosne i Hercegovine. Što ne čudi, jer ni sami stanovnici ove zemlje ne znaju baš najbolje što je to Bosna i Hercegovina, a kako će onda jadni stranac? Unutar BiH svi više sanjare nego li su realni, svi više vjeruju u bajke nego u realne priče iz života,a onaj koji je zbilja proniknuo u tajnu ove zemlje, da je pravde, dobio bi nekakvu masnu nagradu.

Tri predsjednika, dva entiteta, tri naroda, tri jezika, tri konfesije, četiri neprovedene presude Suda za ljudska prava, konstitutivni i ostali, pa onda i preostali, tko zna koliko neprovedenih presuda Ustavnog suda,  ime zemlje koje ne odgovara teritorijalnoj podjeli, deset kantona koji ne odgovaraju prirodnim regijama, ministara k'o u bajci, branitelja milijun i nešto, jer nitko nije napadao, svi su branili, jedna povijest, drugačija od historije, a obje drugačije od istorije, laži, obmane, uvjeravanja, tri istine, digresija i agresija na istinu, trun u tuđem oku i balvan u svom...oj, majko, što me rodi, kad sreće nemam ja? Što nisam rođen na Floridi ili, barem, u Los Angelesu?

Hu iz ju en hu iz dej?

Zbilja, onako karverovski, što govorimo kada govorimo o Bosni i Hercegovini? Ili, da parafraziram Koju iz Discipline kičme – Kada kažeš Bosna i Hercegovina, na šta tačno misliš, reci mi? Iako su nam puna usta ravnopravnosti svakog naroda na cijelom teritoriju zemlje, stanje na terenu često ne odgovara frazama i floskulama, a odgovor na gornja dva pitanja jako varira i ne nužno odgovara bio kakvoj stvarnosti. Ili, pak, ipak odgovara, samo ne želimo priznati? Ma, zamršeno je. Do bola.

Naizgled je lako, kad slušate, recimo, patriotski nastrojene, ili kako se to popularno kaže „probosanske snage“, Bosna i Hercegovina je jedna i jedina, od Une do Drine, od Save do mora i naizgled tu problema nema, sve se doima logično. Uz jedan mali problem, unutar tih granica postoje sasvim ozbiljni komadi zemlje, ako zatvorimo oči i jako se skoncentriramo, pa odvojimo želje od stvarnosti, koji ne dijele to mišljenje o jednoj, jedinoj i cjelovitoj, nego je zamišljaju kao jednu, ali isparceliziranu. To se lijepo uvija u razne fraze, od federativnosti do konsocijacije, negdje se ide i oštro đonom, a faulira se grubo sa obje strane.

Ne uči me majko, al' karaj me

Nekome pritom Daytonski sporazum to daje za pravo, jer nema što zamišljati, već je parcela tu, jedan kroz jedan, ovjerena i opečaćena, zavedena u knjige i papire, a ni drugima nije teško zamisliti „granicu Elektroprivreda“ ili neki drugi naš unutarnji način prepoznavanja gdje je i dokle je čije, tim prije jer čak i oni koji zemlju zamišljaju kao jednu i nedjeljivu često upadnu u zamku „vašeg i našeg“, kao, recimo, jedan moj prijatelj koji je dolazeći iz Sarajeva u Mostar, a inače je sasvim OK lik i usput uvjereno smatra da je sve ovo jedna zemlja i jedan narod, koji je prilazeći Vrapčičima nazvao da me pita je li onaj lokal u kojem sam mu rekao da ga čekam na „našoj ili vašoj strani grada“?

A ima toga još. Stanovnici više od polovice zemlje koji glavni grad svoje zemlje smatraju tuđim, a ne svojim i prije im je glavni grad, mentalno i fizički, u Beogradu ili Zagrebu, jer su tamo deset puta godišnje, a u Sarajevu nisu bili od 1992. Ali zato rado slušaju priče da to više nije ono Sarajevo, da je to tek jedan Teheran, ili kako već vole reći za neminovno izmijenjen grad u našim okolnostima u kojima smo se svi promijenili mnogo više nego što to želimo priznati.

Važno je da smo naši

Ili pretendent na člana Predsjedništva iz reda jednog konstitutivnog naroda, koji kaže da, kao nekakvom reverzibilnom metodom, nije bio u Zapadnoj Hercegovini od iste te 1992. godine, iako je baš tu značajan broj pripadnika naroda u čije ime želi doći do pozicije. Ne znam, majka mu stara, ja bih u oba slučaja bar malo virnuo, bacio pogled, svratio pa makar incognito, ako ništa onda zbog znatiželje i opće kulture. I u Sarajevo i u Zapadnu Hercegovinu. Zapravo, to i radim već toliko godina. Zašto mi mediji i predrasude moraju biti glavni, često nažalost i jedini, izvor informacija? Čemu neučenje ničega osim svoga?

Zato i imamo činjenicu da o Bosni i Hercegovini mi, njezini stanovnici, imamo najmanje tri varijante priče, s nizom podvarijanti, koje se, zahvaljujući mitovima i predrasudama, koje su opet glavni alat u komunikaciji politike i medija, sve manje i manje podudaraju i sve više i više međusobno odudaraju. I onda kada mi netko spomene „građane“ i „građansko društvo“, nemojte mi zamjeriti, pomislim na maobrojne koji znaju da se smeće baca u kontejner, a žmigavac služi za pokazivanje namjere u prometu -  i to i čine. Sve ostalo mi ostavlja gorak okus u ustima jer ne ogovara istini.

Zemlja sijela, iz tri sela

I, uz sve ono što je gorespomenutog jadnog Youtubera sjebalo u objašnjavanju, a tako mu i treba kad ide k'o bos u draču, živimo ne do kraja napisanu, ali tako očitu podjelu. Koja je ne uvijek napisana na kartama i ne uvijek priznata u javnosti, ali je opipljivija, što je intrigantno, od ravnopravnosti svakoga svuda u ovoj zemlji.

I koju još od devedeset i neke nitko nije do kraja anulirao, a koju na neku foru već godinama opet cementiraju, kako i oni koji je zbilja žele, jer komad je komad, jebi ti to, tako i oni koji zemlju zamišljaju kao jednu i jedinu – sve kao dokaz sebičnosti, trapavosti i glupavog inata u pokušaju očuvanja fotelje i borbe za istu. I, eto, kako god da okreneš vazda imamo zemlju kao i u ranim danima osamostaljenja - kao štokrlu sa tri nogare. I koju takvom definiraju ne samo oni kojima godi „zemlja cijela iz tri dijela“, nego i oni koji bi je lafo vidjeli čitavu, ali ih neki dijelovi ili ne zanimaju, osim kao motiv za verbalnu paljbu i prodaju šuplje, ili ih ne smatraju zonom interesa. 

Podmetni mi štokrlu, pa da se objesim

Da, ponekad se čini, kad malo odmakneš sliku, da je jedna nogara malo kraća, neki vjeruju, a vjera im ipak nije jača strana, da bi mogla čak i otpasti, a druga nogara uporno pokušava biti veća od prostog zbroja dužina preostale dvije, pa se štokrla stalno ljulja i evo je, ma samo što nije pukla i rasturila se. Dođu dani, kao što je bio ovaj utorak, kada začini postanu tako jaki da pomisliš kako je prevrtanje unatrag sasvim izvjesno, ali onda opet svane sutra i skužiš da se nije dogodilo ništa epohalno i da smo još uvjek na istoj štokrli, koju možda gledamo različito, ali nam je i dalje svima ista.

Dakle,  život na štokrli, makar tvrd i neudoban, s vremena na vrijeme naprosto neljudski, ipak se nastavlja. Skupa sa svim ovim cirkusom koji je stvaran i nema namjeru stati i u kojem je na papirima jedno, u stvarnosti drugo, a u željama nešto posve treće. Predstava ide skoro svaki dan, po potrebi se ubacuju i ekstra datumi, pun je kalendar cirkusa, a na vama je da odabere hoćete li biti slonovi, majmuni, klaunovi, raditi na kasi ili u direkciji. S tim da je mjesto slonova, klaunova i majmuna, čini se, stalno otvoreno. Kao i staro dobro pitanje: Što točno misliš kada kažeš – Bosna i Hercegovina? I, usput, jesi li siguran da si baš ti u pravu? I zašto?