Sunce tuđeg neba

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sjećam se kako smo devedesetih bili usamljeni u svom komšijsko-ubilačkom ratu. Niti su oni koji bi dolazili izvješćivati ili pomagati znali jezika kojim da se sporazumimo, niti su bili upućeni tko koga i zašto, vodalo ih k'o ćorava džukelu, mogli su samo osjetiti da nešto tu u čitavoj priči smrdi, ali smrad se širi kaotično, a ne pravocrtno kao svjetlo ili zvuk, ne možeš triangulirati izvore, razloge i posljedice.

Danas, više znamo o nečemu što se događa na granicama našeg kontinenta, nego što se kopa kraj ceste za Aluminijski, tu u Koloniji.

Nema ploče s imenom izvođača radova, s imenom investitora, nema imena na strojevima, nema obavijesti na nekoj oglasnoj ploči, da priupitaš Kordića, paušalno bi i poluiskreno plasirao poluinformacije da se radi o jednoj lijepoj priči.

Babe kažu da će Lidl, babe isto kažu da će Namex, babe kažu i da će Elektroprijenos BiH, a očita je samo jedna lijepa pr... lijepo velika rupa.

Znamo mi što se događa tamo daleko, ali osjećamo li?

Sovjetzombiji i jugozombiji

Ima ta jedna igra koju igram posljednjih mjeseci, na mreži, s drugim živim ljudima, uz nezaobilazne mikrotransakcije koje te izmuzu više nego da se igra plaća. I mi tu nabijamo noge u guzice zombija, a povremeno klepimo i kojeg živog, zdravog, nezaraženog igrača na serveru, iz kojekakvih blesavih razloga. Nije da i nas ne stignu ovako povremeno, ali to je sve igra.

I jučer tako, sasvim normalno jutro, probudim se i provjerim kakvo je stanje na serveru, tko je koga uhvatio na spavanju noćas. Ima nas u alijansi s raznih strana: EU, Bliskog Istoka, dalekog Japana, tu s Balkana i ponajviše Rusa. Što ovih autohtonih, domaćih, što ovih koji su odavno preko granica domaje prhnuli. Ima i ovih koji su posljednjih mjeseci prebjegli. Nekako je igra, koja ima svoj sustav prevođenja, neovisan o Bingu i Googleu, postala i način zbližavanja i komunikacije i širenja vijesti, generalno okupljanja ljudi istih interesa, noćobdija i maštovitih blentova sa sličnim, nezakočenim smislom za humor.

Sjećam se jedno popodne, kad su se dvojica Rusa počela zezati, ovaj jedan je iz Velike Britanije, a drugi s Krima, i onda mu ovaj kaže, znači, iz Ukrajine. I oni su se podbadali čitava dva dana, a mi se smijali, jer jednostavno, svi smo se pronašli u ljubavi za opakim humorom i bijegom od pandemija i ratova i ekonomske krize, u tom virtualnom svijetu apokalipse.

Bili bi to vedri momenti – ali na vraga, jučer jedan omiljeni lik psuje u grupi, mislim, igrica zacrnjuje proste riječi, profanities, ali znam ćirilicu i vidim da piše blyat čovjek. Vidim emotikone suza i galame. Dok sam pohvatao smisao, iščitan malo automatskim prijevodom, malo poznavanjem ćirilice – čovjek, tek nekoliko godina stariji od mene, izgubio je sina, mladića od 20. godina na ukrajinskom ratištu.

Suigrač je, nekako baš kao i mi ovdje na balkanskoj rupi, iz siromašnog dijela Ruske Federacije i zahvatila ih regrutacija. I otac svoju tugu i bijes ne može iskazati na ulici, ne može slati Putina u neku stvar, nego tu psuje s nama, prikriven iza virtualnog imena i lokacije koju znamo samo kao, nedaleko od zamke za zombije. Raspravljali smo u četu, nas dva privatno, podijelili iskustva rata iz BiH i njihovoga, podijelili virtualne zagrljaje, sjećanja na naše preminule...

Pitam vas, sve mudre teoretičare zvjera i ratne huškače, što reći prijatelju kojeg nikad nisi vidio ni čuo, ali dijelite tugu i bol, dijelite smijeh i podršku? Što mu mudro savjetovati kada izgubi sina u pravom pravcatom jebenom ratu?

Tako daleko, a tako tu

Samo pola sata nakon što sam se oporavio od šoka i razgovora s pobratimom iz Rusije, za kojeg znam da mu je stalo do je**nog Donbasa i Krima koliko i meni do cijene dostave samostojećeg grudnjaka na AliExpressu, ja sam nastavio sa svojim stvarnim životom.

Pustio kera na dvorište da se izigra, čuo se sa šefom o izvješćivanju iz Turske i danas. Još poprilično potresen, čitao sam satima loš Google prijevod turskih internetskih portala, isključivao, uključivao ne bih li po vlastitom osnovnom znanju turskog povezao pravično padeže i glagolska vremena, i onda se čitav dan nagutavao tuge s jugoistoka Male Azije.

I otud poznajem ljudi, opet, neke sa međunarodnih seminara, neke s najobičnijih turističkih putovanja, neke s Linux forumā i video igara. Neki su mi se poznanici odselili u Tursku – realno, Turska je za nas s Balkana obećana zemlja, makar i u financijskoj krizi kakva ih pogađa proteklih par godina. Političko uređenje nalik je Jugoslaviji kasnih 60-ih i ranih 70-ih, ako te netko prijavi, popit ćeš i degeneka i nagledat se rešetaka...

Ali razvoj i rad je nedvojben. Nije lako, ali hrana i smještaj je brutalno jeftin čak i za naše bosanskohercegovačke prilike. Pazi da ne laješ protiv AKP i drži se svojeg posla, i na konju si. Kad sam dolje proveo mjesec dana radeći i učeći, primijetio sam da moju volju da učim jezike iznimno cijene, pogotovo jer sam smucao osnovne rečenice na turskom jeziku, primjerice, boli me glava, mogu li kupiti brufen? Ili od čega vam je onaj plavi sladoled, zanimljiva imena Mavi Melek (plavi anđeo)?

Posljednjih par dana bole me njihove objave na Facebooku i Instagramu, ovome se sestra udala u Tursku, onaj šalje emigrante iz Mjanmara u Tursku po azil, onaj vodi turski humanitarni objekt u Kongu... Ima ih i koje nisam čuo proteklih dana, izvješćuju ili spašavaju na granici Turske i Sirije, ne znam, i brinem se.

Ali i Rusiji i Ukrajini i Turskoj i Siriji je zajedničko jedno – ti su mi ljudi tako bliski, po naravi, smislu za lijepo i smislu za crni humor, gledamo za istim ženama, slušamo sličnu muziku, jednako (ne)volimo sport, jednako volimo umjetnost. Iskreno, njihova bol mi je bliska, njihovo viđenje stradanja turske i kurdske sirotinje mi je blisko, njihov pogled na rat koji je na drugom kraju Europe, a u kojem je, vele već milijun ljudi stradalo, sve mi je to blisko, razumljivo, gotovo mogu pomirisati i okusiti njihovu bol, tugu...

Ali ne mogu tim ljudima nikako pomoći. Uplatim ovako koju marku za humanitarnu pomoć, tko zna hoće li moja marka ikad stići do njih. Ali nemam mogućnosti otići tamo, poslati sve ovo u neku stvar, zasukati rukave, zamotati rane ranjenika u Bahmutu, prihvatiti se lopate u Hatayu, Adani, Aleppu...

Ovdje da isto činim, nemam snage, najiskrenije da vam kažem, a i vjerojatno me razumijete. Ova luđačka košulja koja je na nama otupi volju i da potrčim na ulicu i da bacim kamen i da uzmem lopatu. Pitam se kako smo se pretvorili u ovako ledene ljude, one iz Andrićevih pripovijetki, ali je možda to sasvim normalno. Ono si u što se uključiš mišlju i razumom, možda?!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.