Bogovi su pali na tjeme

Patnje (ne tako) mladoga Schmidta

Osim toga što ga od početka netko ficken, te mu smišljaju nadimke, te mu kažu da je nelegitiman k'o kazna MoParkinga, nema šta mu ne govore, čini se i da što god napravio, nama ne valja.
Kolumna / Kolumne | 01. 02. 2023. u 09:00 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad naš čovjek ode u Njemačku, njega dočekaju kao malo božanstvo. Ne, ne zezam se, doslovno nas dočekaju kao minijaturnog boga Hermesa – odmah nam uvale čekić u ruku. Ako nismo vješti s čekićem, a realno za prosječnog Nijemca mi smo itekako vješti s čekićem, imam i ja Youtube kući, gledao sam one DIY videe, znam šta sve na Zapadu ne znaju napraviti, onda nam uvale drugi najteži alat u Njemačkoj – olovku, da popisujemo vodomjere i slične budalaštine koje nekim slučajem još uvijek nisu na Internetu, a i toga je sve manje. I to je bilo jedno od Hermesovih zanimanja, jer on je, naime, bio kovač ljudske sreće i prenosio je, pa... u to vrijeme bogova uglavnom loše vijesti. Dobre su znali i sami, čuješ, bili su bogovi.

Ako baš nemamo sreće, a čim smo se rodili na Balkanu, zapravo i nemamo sreće, uvale nam da nešto peremo. Ne znam je li bog Hermes imao ikakve veze s pranjem guzica ili pranjem tanjura ili pranjem posteljine, ali računajući da je živio u Podzemlju, gdje je, logično, puno zemlje i prašine, vjerojatno je često i prao nešto, ako ne guzicu, onda makar robu. Tako da ne sumnjam da je i to naša poveznica s Hermesom, nas Balkanaca u Njemačkoj.

Hermes s malim Dionizom

Iskreno, nešto je drukčija situacija kad Nijemac dođe ovamo kod nas. Mislim, i mi bilo koga tko govori njemačkim jezikom dočekamo minimalno kao princa prijestolonasljednika, u redu, priznajem, nije najbolji primjer, ali shvaćate što želim reći. U nas su banke austrijske, manje-više, osiguravajuća društva su nam austrijska ili njemačka, novac nam je marka, policijski auti su nam kao kantonalna austrijska policija, imamo savezno uređenje kao Njemačka, i birokracija nam je jednako brojna kao njemačka, makar je nas skoro 30 puta manje.

Govorimo praktično ruralni njemački, jerbo štednjak se kaže šparet, auto nam se kaže folksvagn, sise mećemo u brushalter, buhtla nam je kifla, a i kifla je kipfel, nemamo ni vlastitu riječ za mali brot, vazda smo u cajtnotu, otkopčava nam se rajsferšlus jer kome je suđeno da ga ficken, hoze mu same spadaju, i objesimo se ko ofinger radeći na baušteli čitav život za malu penziju... mogao bih ovako cijeli dan, jer što mi ne govorimo na njemačkom, to se kaže na turskom, a to ti je opet drugi njemački jezik.

Međutim, kada Nijemac ovdje dođe, ne ovaj drugorazredni iz Austrije, nego pravi, hoch Deutscher, koji može biti izabran u Bundestag, onda se on i ne provede baš najbolje. Evo recimo ovaj dobitnik ordena Ante Starčevića, poznat i kao najpoznatiji bosanskohercegovački turist.

Bogovi su pali na tjeme

Posljednjih dana puno se u domaćim medijima piše o tome kako Christiana Schmidta, visokog predstavnika na 51% teritorija Bosne i Hercegovine i turiste na 49% posto teritorije, strani diplomati pozivaju na nekakve raporte, da podnosi izvješća, pa ga saslušavaju Europski parlament, pa Odbor za vanjske poslove parlamenta Ujedinjenog kraljevstva, pa mora redovito pisati Antoniju Guterresu ljubavna pisma, koja onda čitaju na Vijeću sigurnosti i smiju se svi skupa...

Ja bih rekao da je Herr Schmidt, jednog jutra kad ga je Angela pozvala da mu kaže da ide u Bosnu, on je samo tiho izustio: šajze! Vi ste već vidjeli kako se svojedobno ono bio derao kad su ga pitali kako je, a realno, i razumijem ga, znači, on kod nas radi na crno, ne plaća porez državi i ako mu se nešto dogodi, logično, nema jadnik ni za doktora, nego mora u Njemačku, i da mu nije to malo staža upisano u Njemačkoj, on se jadan ne bi imao čemu ni nadati u životu, jer ti znaš kolike su mirovine u nas, još pogotovo ako si radio na crno. Dok dočekaš 65 za minimalac, a recimo, u Francusku da je otišao raditi, već bi tri godine bio u mirovini i jeo bi krohasane na pariškom suncu.

Ako ima Boga

Osim toga što ga od početka netko ficken, te mu smišljaju nadimke, te mu kažu da je nelegitiman k'o kazna MoParkinga, nema šta mu ne govore, čini se i da što god napravio, nama ne valja.

Tako je, primjerice, prvo nametnuo proračun Središnjem izbornom povjerenstvu kojeg neki zovu i Centralna izborna komisija. On je to učinio po vlastitom nahođenju, lupio neku paušalu svotu nekih tri milijuna veću nego što smo mi imali na rezervi, nego se pokazalo kasnije da je taj novac apsolutno nepotrebno potrošen. Recimo, najprije, bilo je toliko neregularnosti da je jednostavnije bilo da su odmah u lipnju proglasili pobjednike, nego što smo gledali čitav onaj cirkus oko brojenja glasova. Već tada su ga napali bosanskohercegovački Hrvati, čitaj HDZ BiH i nevladin sektor okupljen oko Hrvatskog narodnog sabora.

Onda su došli izbori, i nakon više mjeseci razmatranja, konačno je u posljednjoj minuti Herr Schmidt riješio jednadžbu sa 23 nepoznate i promijenio način izbora izaslanika u Dom naroda Federalnog parlamenta. Praktično Christian nije učinio ništa epohalno, nije mijenjao izborni zakon, nije riješio Gordijev čvor poznat kao Sejdić&Finci, nije pokušao producirati album simboličnog naziva Dayton II... Ali su ga svejedno napali najbrojniji u BiH, Bošnjaci.

U biti, njega su sada napali pripadnici SDA i nedemokratskog kulta Komšićeve ličnosti okupljenog oko projekta Demokratska fronta. Činjenica je da je 17 podijeljeno na tri odokativno pet, ali sada je 23 podijeljeno na tri ni blizu pet, ta ista SDA se osjetila pogođenom. I u pravu su, zašto je on njima izbio priličan honorar da kupe kinder jaje i preletača, kad niti je Federacija BiH njegov posao, niti on, u krajnjoj liniji, ima legitimitet Vijeća sigurnosti UN-a.

Ep o Nebeskoj

I još dok se nekako Herr Schmidt trzao između ionako malobrojnih eurodržavljana Hrvata i Bakije, pardon, Bakira i Sebije, kojima je ovaj izdatak za preletača i kinder jaje ionako sitnica, koliko oni inače daju djeci za bajrambanku, realno, svakaćas, ovaj treći problem ga je nedvojbeno izuo iz cipela.

Što se tiče Srpske, tu nikako ne može pronaći neki zajednički jezik. Prvo su ga pokušali kupiti šljivovicom, kao što su onomad kupovali Željku, ne Cvijanović, nego ovu mladu partizanku Komšić. Ali svakome je jasno da jedan Bavarac ne pije rakiju nego pivo u hektolitrima, a opet, školao se on i u Lozani (Lausanne) i vidio je da kulturan, imućan svijet uopće ne pije rakijetinu niti jede kobase, nego piju vino i jedu krohasane i pužove. Neće čovjek, jednostavno.

Onda je pokušao s njima fino, prvo, pred britanskim parlamentom zauzeo se za Milorada, kaže da Wagner vrbuje klince u Srbiji, ali ne u Srpskoj i da je to notorna laž. Onda se pismeno obratio Miloradu da mu poruči da nije red da Deveti januara obilježavaju u Sarajevu koje nije istočno, a ne možeš ga nazvat ni Palama, jednostavno, red je da to preseli u Banjaluku, k'o ljudi da slave, da ne zivka neke tamo Vladimire, koji ne mogu doći jer nemaju vizu, nego nek zovne kao nekad, francuske parlamentarce, i despotda defiliraju ulicama, da jednostavno ovako više neće moći slaviti, jer to je Dan srpskog ponosa i identiteta, a ne neki tamo zločinački poduhvat kao 18. studenoga.

Svejedno što je tako lijepo sročio pismo, Srbi ga svejedno napali. Neće njih gaziti njemačka čizma nikad više, ni austrijska ni hohbavarska, on nije legitiman, može doći na šljivovicu, ali nek svoje mišljenje ostavi kući, ili u Sarajevu.

Ne znam, čini mi se da za razliku od Bosanca u Njemačkoj, Nijemcu u Bosni nije nimalo lako. Nego ti ja, moj Hanše Christiane Friedriše Schmidte predlažem da se ti okaniš bajki o pozitivnom pomaku i otkočenim procesima i pređeš na djela, primjerice, ili Bonnske ovlasti, ili da kupiš kablove. Jer nema Trećega. Oh, lapsus, nemojte ovo brkati s entitetom. Nema trećega rješenja. Omakne se, je li, i na tipkalu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close