Holokaust i kultura sjećanja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako je na ovom portalu, u sjajnoj kolumni Glorije Lujanović u kojoj je dat naglasak na situaciju u Bosni i Hercegovini, bilo riječi o "Međunarodnom danu sjećanja na žrtve holokausta", o ovoj neiscrpnoj temi treba i dodatno progovoriti, jer naš odnos prema Holokaustu definira samu bit ljudske kulture sjećanja.

Odmah na početku treba razjasniti piše li se "holokaust" s malim ili velikim početnim slovom. Uvriježeno je da se ovaj događaj, najveći zločin u cjelokupnoj ljudskoj povijesti, kao dio židovske kulture sjećanja piše s velikim početnim slovom, kao Holokaust. Dok se s malim početnim slovom obično označava u slučaju kada govorimo o karakteru tog zločina.

Olokauston

Pojam holokaust nastao je od grčke riječi "olokauston", što znači "potuno spaljen", a izraz se kod starih Grka i Rimljana koristio kao naziv za žrtve paljenice bogovima ili dušama pokojnika, pri čemu se spaljivala cijela životinja. Sličan obred je postojao i kod starih Izraelaca, pri čemu se spaljivalo janje, o čemu govori i "Stari zavjet", ponajviše preko alegorije o Abrahamu i Izaku. Kod Židova se za Holokaust uvriježio pojam "Šoa" koji je nastao prema hebrejskoj riječi "HaShoah", što znači "katastrofa".

U Holokaustu je nestalo između 4.700.000 i 7.500.000 ljudi, od čega najveći dio otpada na Židove. Samo u Auschwitzu je ubijeno preko milijun ljudi, iako točan broj nikada nije precizno utvrđen. Rudolf Höß, jedan od zapovjednika logora, tvrdio je na suđenju u Nürnbergu da je u vrijeme njegova vođenja logora ubijeno oko tri milijuna ljudi. Kasnije je taj broj korigiran na oko 1,1 milijun, što je 1990. utvrdio povjesničar FranciszekPiper, s tim da su preko devedeset posto ubijenih bili Židovi iz svih europskih zemalja. Upravo ova činjenica predstavlja najstrašniju dimenziju Auschwitza i Holokausta u cjelini, da su svi pronacistički, kolaboracionistički  režimi u Drugom svjetskom ratu aktivno sudjelovali u Holokaustu.

Akcija T4

Šira definicija zločina holokausta pored Židova podrazumijeva i Rome i pacijente iz takozvane Akcije T4, nacističkog programa koji se odnosio na istrjebljenje mentalnih bolesnika i invalida. Program je službeno trajao od rujna 1939. pa do kolovoza 1941. godine, iako je neslužbeno trajao sve do sloma nacističkog režima. U službenim nacističkim dokumentima postoji evidencija o 70.273 osobe koje su ubijene u sklopu Akcije T4, dok je na suđenju u Nürnbergu otkriven dokaz da su njemački i austrijski liječnici nastavili ubijanje pacijenata i nakon 1941., te da je otprilike 275.000 ljudi ubijeno u sklopu ovog programa.

Generalna skupština Ujedinjenih naroda je na svome zasjedanju od 1. studenog 2005. godine usvojila rezoluciju o obilježavanju "Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta". Za datum obilježavanja, odnosno sjećanja na sve žrtve Holokausta, odabran je 27. siječanj, kao spomen na dan kada su jedinice Crvene armije oslobodile najveći nacistički koncentracioni logor Auschwitz, koji se nalazi na području današnja Poljske, vjerojatno najveću "tvornicu smrti" u ljudskoj povijesti. Tom prilikom oslobođeno je tek sedam i pol tisuća preživjelih logoraša.

Pomalo je neshvatljivo da je UN tek 2005. donio svoju rezoluciju, ravno šezdeset godina nakon oslobođenja Auschwitza. Ovo ima svoje jasne razloge. TonyJudt, britansko-američki povjesničar židovskog porijekla, u svom kapitalnom djelu "Poslije rata" piše o  višedesetljetnoj europskoj šutnji o Holokaustu, od poraća pa na ovamo, u čemu su prednjačile Njemačka i Francuska.

Šutnja o Holokaustu

Europska kultura sjećanja opterećena je takozvanim "višijskim sindromom",nazvanom tako po Vichyju, gradiću pored Pariza u kojemu je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila smještena kolaboracionistička vlada maršala Petaina, a odnosi se na desetljećima dugu šutnju oko svega onoga što se događalo Židovima za vrijeme Drugog svjetskog rata, što nije samo francuski specifikum, već je u određenoj mjeri vrijedilo za sve zemlje Zapadne Europe. Šutnja o Holokaustu, po Judtu, prekinuta je tek 80-ih, nakon serije dokumentarnih filmova o nacističkim koncentracionim logorima.

Kod generacija koje su odrastale u svijetu fatalno kontaminiranom ideološkim podjelama, gdje prvenstveno mislim na one koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji, odnos prema Holokaustu prvenstveno je određen ideološkom pripadnošću, što nije samo slučaj s Holokaustom, gdje se svim bitnim problemima pristupalo s unaprijed utvrđenim stavovima, gdje je, među "lijevim intelektualcima", primarno bilo stati na "ispravnu stranu povijesti", što je u suštini rodno mjesto ove nakazne političke korektnosti kakvu gledamo danas. Dok s druge strane, s desnog političkog spektra svjedočimo otvorenom revizionizmu oslobođenom od svih etičkih imperativa, gdje se razmjeri Holokausta umanjuju ili se on čak i negira. Taj bipolarni "lijevo-desni" svijet autentična je europska izmišljotina koja je obilježila povijest Europe od 50-ih godina do danas, pretvorivši je u svijet bez prave alternative.

Judt je jednom izjavio kako je zadaća povjesničara prvenstveno progovoriti o "neugodnim temama", koje izazivaju određenu nelagodu: "Dobro organizirano društvo je isključivo ono u kojemu znamo istinu o sebi, a ne ono u kojemu govorimo ugodne laži." On tu prvenstveno misli na odnos prema Holokaustu, koji je odredio (ili će odrediti) budućnost Europe.

Kosturi iz ormara

U završnom poglavlju svoje knjige, koje je i ujedno njezina rekapitulacija, u eseju "Iz doma mrtvih: Esej o suvremenom europskom sjećanju", Judt uglavnom piše o Holokaustu i njegovom mjestu u suvremenoj europskoj kulturi sjećanja. Esej započinje citatomHannah Arendt iz 1945. godine: "Problem zla bit će temeljni problem intelektualnog života u Europi, kao što je smrt postala temeljni problem nakon posljednjeg rata."

Citirajući izjavu njemačkog pjesnika HeinrichaHeinea iz 1825. godine, koji je izjavio kako je Židovima "krštenje ulaznica u Europu", Judtpiše kako se od Heineova vremena mnogo toga promijenilo, i to na gore: "Danas glavna referenca Europe nije krštenje. Danas je to istrjebljenje", dok glavnom "suvremenom ulaznicom u Europu" smatra "priznavanje Holokausta".

Budućnost Europe je, smatra Judt, s čime se teško ne složiti, u kulturi sjećanja, odnosno u suočavanju s vlastitim demonima, prije svega kada je riječ o Holokaustu, pogotovo ako se prisjetimo one Judtove izjave o povjesničarima i "neugodnim temama" kao njihovu prioritetu, po kojoj se ne smiju u povijesnim narativima skrivati nikakvi "kosturi iz ormara", a Holokaust je bio, a na žalost i ostao, najveća "neugoda" Europe dvadesetog stoljeća, prvenstveno zbog toga što nije pravovremeno i na pravi način apsolvirana.

Kertesz

Suočavanju s posljedicama Holokausta i kulturom sjećanja u vezi s tim,mnogo je više od povjesničara pridonijela suvremena umjetnost, prije svega književnost i film. Ja bih, kada je riječ o književnosti, izdvojio u tom smislu cjelokupno djelo Imre Kertesza, mađarskog nobelovca židovskog porijekla, koji je 1944. godine u dobi od petnaest godina deportiran u Auschwitz, i koji u svojim djelima uglavnom pripovijeda o svom logoraškom iskustvu, i roman "Zatvorska ptičica" američkog pisca Kurta Vonneguta, koji uglavnom govori o posljedicama.

Radnja Vonnegutova romana odvija se u Americi dvadesetak godina nakon rata, i govori o sudbini bivših zatočenika nacističkih konclogora. Kada je riječ o filmu, tu bih izdvojio potresni film "Saulov sin" mađarskog redatelja LaszlaNemesa, čija se radnja odvija u koncentracionom logoru Auschwitz.

Svatko, vjerujem, tko pročita ili pogleda bilo što od ovoga što sam spomenuo, shvatit će barem jedno: da je Holokaust bio (i ostao) najveći i najmonstruozniji zločin u ljudskoj povijesti, i da je bilo kakva relativizacija njegovih razmjera sramotan i etički duboko zazoran čin.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.